DUHOVNE VJEŽBE U PROZORJU

442

Misijska kuća Misionara Predragocjene Krvi Kristove u Prozorju kod Dugog Sela, bila je mjesto održavanja duhovnih vježbi za sestre Klanjateljice Krvi Kristove od 20. do 26. veljače 2022. Duhovne vježbe je vodio p. Nikola Stanković, DI.

Bilo je prisutno osamnaest sestara. Tema i sadržaj duhovnih vježbi bile su iste kao za duhovne vježbe koje p. Stanković održao sestrama u Banja Luci u siječnju ove godine. Međutim, „prijemnik“ je ovaj put bila druga grupa sestara pa će možda i osvrt jedne druge sudionice biti drugačiji. Iz obilja primljenog duhovnog blaga izdvojen je i prikazan jedan dio.

Pojedine sestre su iskazale zadovoljstvo kako je nakon pandemijskog razdoblja i duhovnih vježbi u „osobnoj“ organizaciji, lijepo imati duhovne vježbe u zajedništvu sa sestrama.

U uvodnom razmatranju pater Stanković je preporučio neka u svake duhovne vježbe ulazimo kao da su nam zadnje u životu! To je prilika za učvršćivanja vjere, preispitivanje prijeđenog puta i postavljanje pitanja koja će nam pomoći vidjeti „jesmo li ono što trebamo biti“. Često puta mislimo kako ne nalazimo prave odgovore, no znamo li postavljati prava pitanja?

Za početak, svaka je sebe trebala upitati: „Kako si?“. To pitanje me podsjetilo na naslov plana formacije naše Družbe – „Ženo, koga tražiš?“. Ne postavlja Isus pitanje zato što On ne zna odgovor! On želi da si svaka od nas posvijesti svoje stanje, svoju nutrinu, istinu o sebi, da to prihvati, popravi što nije dobro i krene dalje. Možemo nešto željeti, ali treba imati volju to i izvršiti. Zato je važno „htjeti se vježbati“, što je prva i najvažnija točka duhovnih vježbi.

Slijedeće što smo trebale istražiti bilo je „Što mi nedostaje? Što tražim?“ Razmatrajući psalam 63. svaka od nas trebala je sebi predočiti puninu koju nam nudi zajedništvo s Gospodinom. Čeznem li za Bogom ili za nečim drugim? Treba moliti da u tom traženju idemo pravim putem i budemo sposobne prepoznavati znakove Božje prisutnosti, ljubavi i domišljatosti. Ne smijemo zaboraviti na izvorno divljenje svemu što je lijepo i dobro. Jesam li svjesna svega dobroga što mi je Bog učinio?

Važno je sebe, odnosno ono što jesam i što imam, povezati s Bogom i njegovom mudrošću, logikom, domišljatošću, stvaranjem te ne dopustiti da napasti nadvladaju i natjeraju u bijeg od Boga. Treba imati strpljivosti u traženju i iščekivanju, naučiti čitati znakove Božje prisutnosti. Ponekad se čini da ih nema, da Bog šuti, ali bitno je izdržati „Božju šutnju“ i ne odustati od Božjih obećanja.  I Isus na križu je pitao Oca zašto ga je „ostavio“, ali nije odustao od svog poslanja. Vremenita patnja ne smije ubiti nadu u život vječni!

Na putu posvećenja treba pretrpjeti pročišćenja, a tomu se najbolje osvjedočimo kad bježimo od Božje volje, poput Jone. Onaj tko bježi od Božje volje upada u nevolju, jer bježi od poslanja dobivenog Božjom voljom, bježi od istine. Što smo dalje od istine, to smo bliže zabludi o istinskom cilju i svrsi svoga poslanja. Ne smijemo zanemarivati svoje dužnosti, obveze i dostojanstveno vladanje koji su također dio našeg poziva. Dio sam zajednice i svojim djelovanjem joj doprinosim ili odmažem te sam odgovorna za „aromu“ koju joj dajem.

Što znači biti poslan? Već to što si čovjek i poslan si drugom čovjeku jeste poslanje – biti biće odnosa s drugim. Bitno je ne zaboraviti gdje si i zašto si poslan, jer to je ono što daje smisao našem postojanju. Ponekad se čini kako su naši napori besmisleni, ali trebamo činiti što možemo i dopustiti neka se naša nemoć ujedini s Božjom snagom. Ne smijemo zaboraviti radovati se uspjehu, koji možda nećemo doživjeti mi, već oni koji dođu nakon nas. Ipak, najveći razlog za radost je taj „što su nam imena zapisana na nebesima“.

„Tko je bez grijeha?“, bilo je uvodno pitanje priprave za sakrament pomirenja. Svaki grijeh je neka vrsta preljuba – odvraćanje od Boga i priklanjanje stvorenjima. Razmatrajući o preljubnici koju na koncu nitko nije kamenovao, trebale smo naučiti promišljati o svojim, a ne o tuđim grijesima. Nakon bavljenja tuđim grijesima i pogreškama ostaje nam praznina u duši, dok promišljajući o svojim grijesima koje iznesemo u skrušenoj ispovijedi, osjećamo duhovnu utjehu. Treba imati suosjećanja prema onima koji pogriješe. Žena je svu svoju nadu o izbavljenju položila u Isusa. Iskazujem li ja milosrđe?

U propitivanju naše vjere uvijek su novi izazovi. Moliti nam je da se duh ne slomi, da se ne damo zavesti i prevariti. „Svojom ćete se postojanošću spasiti“, kaže Isus. Treba tražiti Božju mudrost, mudrost kojoj se ništa ne može suprotstaviti, koja nam je nesebično dana, a uči se cijeli život. Što je to mudrost Božja? To je Riječ Božja. Potrebno je duhovno se usavršavati i opismenjavati, „bistriti“ pojmove i „oštriti“ pamet, jer mi jesmo u ovome svijetu iako nismo od svijeta. Budimo slobodni uživati u tome što smo ljubljena djeca Božja i „drznimo se“ živjeti to dostojanstvo.

Što radimo s vremenom koje nam je Bog dao na raspolaganje? Od svoje prošlosti trebamo napraviti blago i izvući pouku kako ona ne bi bila mrtvi kapital, već baza iz koje nam valja učiti. Darovano vrijeme ima smisla ako je usmjereno prema vječnosti.  Vječnost sa sobom nosi cilj, smjer, smisao životnog putovanja i kriterije vrednovanja. Čovjek uvijek teži prema nečemu višemu. To je baština Onoga koji nas je otkupio i u čijim smo očima dragocjeni. On nas uvijek gleda i poziva na najvažniji posao – navještaj kraljevstva Božjeg. Svakoga pojedinog poziva na tu zadaću po imenu, jer „bezimeni“ se ne odazivaju.

Kad sve bude „svršeno“, hoću li moći reći da sam učinila sve što sam mogla?

Moliti nam je da se naš duh nikada ne odijeli od Duha Božjega, od našeg nadnaravnog izvora, jer čovjek je određen za nadnaravno. Ne smijemo u životu poklanjati vjeru vidljivim stvarima. Iznad svega treba biti volja Očeva, koju prepoznajemo kao providnost. Isus je vjerovao u smisao svoje žrtve za ljude baš zato što mu je na prvom mjestu bilo povjerenje u Oca nebeskog i njegovu volju.

Zahvalne smo p. Stankoviću na obilju izrečenih duhovnih i duhovitih misli te praktičnih savjeta, braći Misionarima na gostoprimstvu i Upravi Regije Zagreb što brine za duhovno izrastanje svojih sestara.

s. Ivana Milićević, ASC
Zadar, 27.2.2022.