INTERVJU SA S. ZDRAVKOM LEUTAR U ČASOPISU „NAROD“

1124

‘Slika osoba s invaliditetom loša – zakoni relativno dobri, ali je upitna primjena u praksi’

Sestra Zdravka Leutar Klanjateljica Krvi Kristove i redovita profesorica na Studiju socijalnog rada već godina se bavi problematikom osoba s invaliditetom. Upravo s njom smo razgovarali o temi osoba s invaliditetom u Hrvatskoj, a u nastavku pročitajte što nam je rekla.

Narod: Kada ste se odlučili baviti problematikom osoba s invaliditetom i što Vas je na to ponukalo?

Područjem osoba s invaliditetom sam se počela baviti prije 18 godina, kada sam se vratila s doktorskog studija Sociologije obitelji na Sveučilištu u Grazu na Studijski centar socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Kako u to vrijeme Studij socijalnog rada nije imao svoj doktorski studij, asistenti i znanstveni novaci su išli na srodne postdiplomske studije: sociologiju, psihologiju, socijalnu psihijatriju, socijalnu pedagogiju itd.

Ja sam se odlučila za doktorski studij sociologije obitelji na Karls Franzens Sveučilište u Grazu, Austrija. Područje osoba s invaliditetom na Studiju socijalnog rada, bilo je jedno, rekla bih, periferno područje koje je predavao gost profesor s Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta prof. dr. sc. Gojko Zovko. Tada je bio već umirovljeni profesor.

Predstojnik Studija socijalnog rada me pozvao i tražio da se specijaliziram za ovo područje, rekavši da on mene vidi kao osobu koja bi mogla razvijati ovo područje koje je na našem fakultetu zapostavljeno, a koje je zapravo potrebno s obzirom na bazičnu struku tj. Socijalni rad. Na Edukacijsko rehabilitacijskom fakultetu su bili profesori koji su se, kako on kaže, specijalizirali samo za određenu vrstu invaliditeta. No socijalni rad kao takav treba jedan širi, makro pristup i moj studij sociologije je proširio moje vidike da se invaliditetu pristupi iz društvenog konteksta.

To je vrijeme kad se općenito invaliditetu pristupa u kontekstu socijalnog modela invaliditeta i pokušava se nadići medicinski pristup gdje se osobu s invaliditetom promatra kroz njezino oštećenje i ono što ona ne može. Socijalni model naglašava mogućnosti osobe s invaliditetom i njezinu punu participaciju u društvo, odnosno prilagodbu društva da osoba s invaliditetom može imati jednake mogućnosti kao i svi drugi građani. Za mene je to bio izazov i zadatak.

Profesor Zovko je bio izuzetno počašćen da netko konačno, tko je socijalni radnik, počne razvijati ovo područje na Fakultetu. Velikodušno me uvodio u ovo područje, pružajući mi znanja i informacije te potrebnu svjetsku i domaću literaturu. Nastojao mi je približiti položaj osoba s invaliditetom u svijetu i kod nas. U tim počecima sam otišla na dvomjesečnu edukaciju o invaliditetu u Bonn i Nünberg u Njemačku.

Kad sam snimila njihovu situaciju i položaj osoba s invaliditetom u Njemačkoj, imala sam osjećaj da smo mi još jako, jako daleko od toga. Posjećivala sam već tada njihovo organizirano stanovanje za osobe s različitim vrstama invaliditeta, a kod nas je to još bila potpuna nepoznaninica. Sve je to za mene bio jedan izazov da se maksimalno angažiram oko razvoja ovog područja na Fakultetu, a i doprinesem boljoj kvaliteti života osoba s invaliditetom u hrvatskom društvu. Znala sam da je to dobar put za razvijanje područja ali i senzibiliziranju društva i poboljšanju položaja osoba s invaliditetom u Hrvatskoj. Studenti su bili moji „saveznici“ u tom pothvatu od prvih dana do danas.

Zajedno s njima sam upoznavala, istraživala i razvijala ovo područje. Uz studente su bili kolege najčešće socijalni radnici, ali i drugi profesionalci koji se bave osobama s invaliditetom. Oni su nam donosili znanja iz prakse, mi na fakultetu smo upoznavali literaturu i zajedno sa studentima u seminarima smo izučavali recentne časopise s ovog područja u svijetu. Fakultet je uvijek bio otvoren za nabavu časopisa i povezivanja s uglednim znanstvenicima s ovog područja. Zadnjih nekoliko godina imam i cijeli istraživački tim kolega na Studiju socijalnog rada u Zagrebu i Mostaru koji su se razvili u ovom području i koji također zajedno sa studentima i međusobno razvijaju dalje ovo područje.

Puno toga se moglo i trebalo napraviti, od senzibiliziranja za terminologiju koja ne stigmatizira do rada na promjeni stavova do istraživačkih projekata… Kad sam počela raditi na ovom području bila su svega dva diplomska rada napisana iz ovog područja. Danas ima sigurno do tristo diplomskih radova, više znanstvenih magisterija i doktorata.

Narod.hr: S kojim se sve problemima susreću osobe s invaliditetom u Hrvatskoj?

Osobe s invaliditetom čine oko 10 % stanovnika Republike Hrvatske. Rekla bih da unatoč socijalnog modela, modela ljudskih prava, osobe s invaliditetom žive još duboko u medicinskom modelu. Republika Hrvatska je među prvima ratificirala Konvenciju UN o pravima osobama s invaliditetom ali njezina primjena je još često upitna u svim područjima koja konvencija propisuje.

Nekoliko istraživanja koje smo radili na teritoriju cijele Republike Hrvatske ili u pojedinim dijelovima govori o lošoj slici osoba s invaliditetom: veliki broj osoba s invaliditetom živi ispod linije siromaštva, materijalne prilike su loše, uključenost u zajednicu je nezadovoljavajuća, pristupačnost i infrastruktura je neprilagođena, prisutnost stigme članova i obitelji osoba s invaliditetom, prisutnost nasilja nad osobama s invaliditetom, nedovoljna i neadekvatna podrška kako osobama s invaliditetom, a na osobit način roditeljima djece s teškoćama u razvoju od strane sustava, nedovoljne socijalne usluge u zajednici, pitanje stanovanja odraslih osoba s invaliditetom nakon smrti i nemoći roditelja koji su glavni skrbnici, upitnost udomiteljstva itd., diskriminacija osoba s invaliditetom…

To su neke od poteškoća s kojima se susreću osobe s invaliditetom danas u Hrvatskoj. No čini mi se važnim istaknuti i napredak koji se ipak osjeća kroz ovih 18 godina. Promatrajući sustavno ovo područje, osjećam i znatne pomake. Iako su Nacionalne strategije koje se donose, deklarativne i zakonska legislativa koja nastoji „utjeloviti“ poticaje Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom ipak se uočavaju i određeni pomaci na bolje.

Država je često „usporena“ sa svojim učincima, zato osjećam vrlo moćno tijelo nevladin sektor i udruge osoba s invaliditetom koje su dosta učinile i mogu puno uz bolju međusobnu suradnju. Mislim da je vrlo važno da zajednički djeluju vladin sektor, nevladin sektor i znanstvene ustanove u poboljšanju kvalitete života osoba s invaliditetom. Postoje neki oblici suradnje ali mislim da je ta sinkronizacija vrlo bitna i da se sustavno razvijaju politike prema osobama s invaliditetom. Nije dovoljno da napravljena istraživanja ostanu pospremljena nego da se radi na predloženim mjerama u praksi i da se na taj način kreiraju politike kako bi se poboljšao položaj i kvaliteta života osoba s invaliditetom.

Narod.hr:  Što je dobro, a što loše u hrvatskom zakonodavstvu kada su u pitanju osobe s invaliditetom? Što bi trebalo mijenjati?

Ovo pitanje je prilično široko. No pokušat ću odgovoriti na njegovu bit. Ja mislim da nije pitanje dobrih i loših zakona. Mislim da su naši zakoni relativno dobri ali da je pitanje djelotvornosti i primjene zakona u praksi. Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom koju sam ranije spomenula je zaista savršeno napisana i obuhvaća sva područja života osoba s invaliditetom i njihovo ravnopravno sudjelovanje i uživanje svih prava.

Naše zakonodavstvo treba počivati na spomenutoj Konvenciji. No kad bi ste pitali osobe s invaliditetom kako žive onda bismo vidjeli ogroman raskorak između onog što u zakonima piše i onog što osobe s invaliditetom susreću u svojoj svakodnevnici. Naravno, da treba usklađivanje našeg zakonodavstva s propisima Konvencije i preispitivanje pojedinih prava za osobe s invaliditetom. No to je jedno šire područje, potrebno je preispitivanje ustroja naših Centara za socijalnu skrb i vidjeti koliko oni zaista u ovakvom ustroju odgovaraju na potrebe korisnika.

Primjerice, Konvencija govori o neovisnom življenju i taj pokret se u svijetu, točnije u Americi počeo se razvijati 60 tih godina prošlog stoljeća. Kod nas također su prisutna nastojanja i osobe s invaliditetom i pojedine udruge se zalažu za takav način življenja osoba s invaliditetom, ali s druge strane postoji i realitet. Primjerice, osoba s motoričkim oštećenjima, nakon CVI ako ne može biti u vlastitoj obitelji mogući smještaj joj se nudi u domu umirovljenika, iako je ona u dobi izmjedju 40-50 godina. No, kakvi su uvjeti skrbi u domu za takvu osobu, je li oni mogu tamo imati adekvatnu podršku i potrebnu njegu. Kadrovska politika doma je kreirana za drugu vrstu podrške… A tek drugo pitanje je kako se osjeća takva osoba smještena sa starijom osobom zajedno u sobi koja ima posve različite potrebe?

Hvale vrijedan dokument i strategija koja je uvedena posljednjih godina „Jedinstveno tijelo vještačenja…“ dok su ranije svaki sustav u društvu imao vlastita tijela vještačenja. Ova praksa je relativno nova, no čini se učinkovitom, a naravno vrijeme će pokazati koliko je uistinu djelotvorna i efikasna.

Narod.hr:  Što svatko od nas može učiniti kako bi olakšali integraciju osoba s invaliditetom?

Mislim da je društvo vrlo bitno i da će osobe s invaliditetom biti onoliko uključene koliko je društvo otvoreno i senzibilno za njihovu integraciju i inkluziju.

Čini se opravdano konstatirati da je inkluzivna zajednica samo ona u kojoj se polazi od mogućnosti određene osobe (tj. što određena osoba može učiniti, napraviti, postići). Uključenost osoba s invaliditetom u društvo ne može biti primjerena ukoliko se polazi od oštećenja osobe, tj. od onoga što određena osoba ne može učiniti, napraviti ili postići. Uključenost osoba s invaliditetom u zajednicu ovisi i o stavovima i akcijama pojedinaca koji žive u toj zajednici.

Inkluzivne zajednice, usmjerene uslugama, su one koje omogućavaju: poštovanje i dostojanstvo osoba s invaliditetom, arhitektonski prilagođenu okolinu, okruženje koje cijeni osobu i vidi dobrobit njenog postojanja za zajednicu u cjelini; koje omogućavaju pojedincu sudjelovanje u svim aktivnostima, a ne koriste opravdanja za nesudjelovanje tih osoba; koje promatraju pojedinca, a ne stereotipne stavove budući da je svaka osoba s invaliditetom, pa čak i s istom vrstom i stupnjem invaliditeta, različita u svojim obilježjima. Vrlo bitno je računati s individualnim pristupom svakoj osobi.

Koncept inkluzivne zajednice podrazumijeva prilagodbu zajednice i njeno postupanje u cilju lakšeg uključivanja osoba s invaliditetom, a ne očekivanja usmjerena samo na promjenu osoba s invaliditetom kako bi se one same, vlastitim sposobnostima, integrirale u društvo. Ovaj koncept stavlja naglasak na sve građane i pravo na jednako postupanje prema svima tražeći od zajednice promatranje vlastitih značajki (politika, zakona,uobičajene prakse) te njihova utjecaja na sve njene članove.

Socijalna uključenost ili isključenost nekada ovisi i o osobinama ličnosti pojedinca s invaliditetom. Potpuna uključenost podrazumijeva da osobe s invaliditetom kao i njihovi vršnjaci bez invaliditeta imaju jednake mogućnosti pristupu sadržajima slobodnog vremena, sudjelovanju u aktivnostima razonode te da žive u interakciji s ostalim članovima zajednice.

Izvor: narod.hr