HODOČAŠĆE STUDENTICA U MARIJU BISTRICU

1636

U subotu, 29. ožujka 2014., nas osam studentica iz Doma “Marija De Mattias” hodočastile smo iz Zagreba u Mariju Bistricu sa sestrom Viktoriom Košak, Klanjateljicom Krvi Kristove. Ujutro smo spremne i dobro raspoložene pošle na željeznički kolodvor. Putovale smo vlakom do Zlatar Bistrice. Stigavši, pomolile smo se, a potom pješačile do Marije Bistrice uz priču i smijeh. Kada smo došle i okrijepile se, prisustvovale smo svetoj misi, a nakon nje zaputile smo se na Križni put. Nakon prijeđenih svih 15 postaja Kalvarije uslijedio je svim djevojkama najzanimljiviji susret. Naime, s. Viktoria nas je odvela u Karmel. Kratko smo porazgovarale s jednom sestrom karmelićankom, a nakon toga s njima izmolile molitvu časoslova. Obogaćene duhom i pod dojmom zaputile smo se nazad do Zlatar Bistrice, sjele na vlak i sretno se vratile “kući”.

Hodočašće na Mariju Bistricu sa docimericama mi je bilo lijepo iskustvo. Bilo je tu molitve i žrtve (jer smo pješačile od Zlatar Bistrice do Marije Bistrice), a uz to i puno smijeha i zajedništva. Imale smo priliku više se zbližiti i družiti. Na Mariji Bistrici smo prisustvovale zajedničkoj misi, a prije toga bila je i prilika za ispovijed. Nakon mise smo se moleći križni put popele na Kalvariju nakon čega smo posjetile samostan sestara Karmelićanki. Na povratku u vlaku za Zagreb bile smo izmorene, ali ispunjene i sretne, a neke od nas utonule su u san u vlaku do Zagreba. (Kristina Horvat)

Posjet Mariji Bistrici me potaknuo na razmišljanje o čovjekovoj ovozemaljskoj prolaznosti, te muci Raspetoga. Koliko je On učinio za čovjeka i njegovo dobro, a s druge strane na koji način Mu to čovjek “vraća”. Koliko smo ponekad sebični u svojim mislima, životu. Ovakvo jedno hodočašće pojedinca ne može ostaviti ravnodušnim. Najbolji stih tomu u prilog kaže: “Isuse, dođoh Ti se jadat u suton ovoga dana, al motreć Tebe iščeznu moja rana”. (Z. Sudac) Prilikom posjeta Mariji Bistrici najviše me se dojmio posjet samostanu karmelićanki (jedan nezaboravan doživljaj koji će vjerujem ostati urezan u moje sjećanje) iz razloga što takav način života traži jako veliku žrtvu i meni osobno je nerazumljiv. (Marija Kljajić)