BLAGOSLOVLJENA KRV KRISTOVA!

1584

Članovi Zajednica Krvi Kristove pristigli iz Zagreba, Karlovca i Bihaća, 9. ožujka 2013. okupili su se na duhovnoj obnovi u samostanu ASC na Miramarskoj. Oblačno, kišno subotnje jutro … ali u srcima radost zbog susreta i zajedništva nas koji nastojimo rasti u duhovnosti Krvi Kristove. Duhovna obnova je održana na temu: Milosrdni otac, a vodile su je s. Mara Matijević i s. Matija Pavić.

Na početku nas je pozdravila s. Mara, predsjednica povjerenstva Zajednica Krvi Kristove, a zatim je s. Matija započela govor o „Milosrdnom ocu“. Nakon pročitanog teksta iz Lukinog evanđelja o izgubljenom sinu, promatrali smo Rembrandtovu sliku „Povratak izgubljenog sina“… Nosi nas govor s. Mare, gledamo zagrljaj oca i sina, gledamo ruke očeve koje prihvaćaju, jačaju i tješe…koje su istovremeno i snaga i nježnost…koje podupiru i miluju. Vidimo očev pogled koji obuhvaća cijeli svijet, koji razumije sve odlutale sinove i kćeri…. tim sam pogledom obuhvaćena i ja i svako biće na zemlji, to je pogled milosrđa i Saveza koji je Bog sklopio sa svakim od nas. A mi tako često lutamo, odlazimo, rasipamo imanje, nismo vjerni Savezu….a Otac je uvijek tu – On nas čeka…čeka trenutak našeg povratka. I onda nas grli očinskim zagrljajem, onda nas želi zaogrnuti crvenim plaštem ljubavi, staviti pod šator, zaštiti, pružiti nam dom…

Kako smo često „mlađi sin“ – odlutali u tuđu zemlju, odbacujemo duhovnu stvarnost kojoj pripadamo..tražimo ljubav tamo gdje je nema….pripadamo samo svijetu, zarobljeni smo neprijateljstvom, pohlepom, sumnjom, mržnjom, zlovoljom..a onda izmučeni u tuđini klonemo, nemamo više snage, gubimo dostojanstvo…postajemo robovi. Gladni smo ljubavi, osjećamo nepripadanje domu, satire nas hladnoća i bijeda. I onda na samom dnu – treba se dogoditi trenutak potpunog sloma i –povratak u očev zagrljaj. Današnji govor o povratku izgubljenog sina daje nam sigurnost da – kako god bili daleko u „tuđini“ – Otac nas uvijek s jednakom radošću prima natrag. Korizma je …milosno vrijeme za sve naše povratke u očev zagrljaj. Nije važno što smo , poput izgubljenog sina u dronjcima, što smo bosi i izranjenih nogu, Njegove ruke ispružene su prema nama…spremne na zagrljaj. Trebamo zavapiti – i On će nas čuti. Priredit će gozbu i radovati se povratku!

Na slici je i stariji sin. Vjeran, poslušan, služi ocu , odan domu. Promatramo njegov postupak i držanje u trenutku povratka rasipnog mu brata. On je u nevjerici, ljut je, ogorčen, ukočen, osjeća nepravdu u postupanju oca čija je radost zbog povratka izgubljenog sina beskrajna. A on, koji je pravedan i odan ocu, jednostavno u ovom trenutku ne može dijeliti radost, blokiran je , ne može dopustiti ocu da ga zagrli, on je daleko od zagrljaja i topline koja izlazi iz očevih ruku. Pronalazimo se eto i u liku starijeg sina… često smo ukočeni, navezani na propise i pravila, pokorni i poslušni – ali nemamo radosti i ljubavi – nosimo samo breme i teret poslušnosti i obveza. I onda kad budemo suočeni s Ljubavlju – ne možemo je prihvatiti i prepoznati…ostajemo u svojim okvirima, ne prihvaćamo poziv na gozbu – ne prepoznajemo ozdravljenje i pomirenje i tako ne možemo osjetiti radost. A Bog nas je stvorio da u radosti živimo!

O Gospodine, kako samo često „stariji sin“….kako često postižem potpuno krive plodove a sve u nastojanju i vjeri da nekome (osobito onima koji su mi povjereni) pokažem pravi put…. poslušnost, dužnost, običaj i pravila – a tako često mi fali LJUBAVI i RADOSTI…I onda mi preostaje srđba i odbojnost baš kao i starijem bratu koji ne želi ući na slavlje. Pomozi mi Oče da ove korizme prepoznam svoja kriva postupanja, i istinski te molim – daj mi više ljubavi…ljubav je milost i dar… molim te za nju.

Promišljam o postupanju oca koji je dao imanje svome sinu i čija je ljubav bila bez prisile i granica – dao mu je slobodu i poštovao njegov izbor! Ali nije prestao ljubiti svoga sina! Nije dopustio srđbi da ga nadvlada! Da, Isuse, ljubav je to što trebam izmoliti….ljubav koja sve pokreće, ljubav je dovela sina natrag u kuću očevu…

Tražeći u sebi mlađeg raskajanog sina ili starijeg sina zbunjenog zbog očeve radosti – odlazimo u kapelu i promišljamo nad situacijama u svojem životu….Kasnije u grupama dijelimo doživljena iskustva i promišljanja… uvijek su dragocjena ovakva dijeljenja – obogaćujemo se međusobno, uvijek ponovo osjetim radost jer međusobno prepoznajemo iste probleme , nastojanja , pitanja i osjećam da smo poslani jedni drugima na pomoć i razumijevanje.

Sv. Misa punina je svih današnjih doživljaja…u Euharistijskom susretu sa živim Kristom, pričešćeni pod obje prilike doživljavamo radosni susret u domu Očevu, osjećamo njegov zagrljaj.

Nakon ručka, ispunjeni novim spoznajama – uranjamo u tišinu pred Presvetim… Molimo psalam 139., slavimo i radujemo se! Isus je tu…prisutan, živ, osjećamo otkupiteljsku snagu Krvi Kristove te otvaramo srca i molimo…predajemo…s. Matija nas vodi kroz Sedam prikazanja Krvi Kristove…uranjamo u Krv prolivenu radi našeg spasenja, ispunja nas njena jakost….tu smo,evo, do nogu Raspetoga…i tako nam je dobro biti ovdje!

Srca su nam ispunjena, shvatili smo kako je dobro biti u školi raspete Ljubavi, shvatili smo da odlazak od Oca znači izmicanje od križa, znači traženje sreće tamo gdje je ne možemo naći….U križu je istina, u križu je spas…sv. Marijo de Matias – pomozi nam da u danima koji su pred nama uvijek iznova znamo doći na izvor,znamo se vratiti u Očev zagrljaj, znamo doći do nogu Raspetoga. ..jer jedino tako ćemo moći doživjeti radost Uskrsa!