VIDEO: S OVISNOŠĆU NISMO ROĐENI, S NJOM NE MORAMO UMRIJETI!

341

U povodu Međunarodnog dana borbe protiv zloporabe droga, razgovarali smo sa s. Amatom Anđelić koja već 17 godina djeluje u terapijskoj zajednici, te iz prve ruke zna kakav je put izlaska iz pakla droga…

Sestra Amata je rođena 1960. u župi Prozor. U samostan sestara Klanjateljica Krvi Kristove ušla je 1976., a zavjete položila 1981. Završila je Katehetski institut pri KBF-u u Zagrebu 1988. te 15-ak godina radila u nekoliko škola u Hrvatskoj.

Godine 2003. otišla je u Rim u terapijsku zajednicu San Carlo Talijanskog centra solidarnosti Don Mario Picci, koja je smještena u Castel Gandolfu gdje je osposobljena za rad u terapijskoj zajednici po filozofiji i metodologiji programa Projekt Čovjek.

Nakon povratka radi u Centru Marjanovac nepunih 17 godina te je zahvalna Bogu za prigodu što može pomagati mladima i njihovim obiteljima pronaći put povratka iz pakla droge…

S njom smo razgovarali o drogama, razlozima započinjanja konzumiranja opojnih tvari te što je danas najopasnije za mlade ljude…

Poštovana, krajem šestog mjeseca, točnije 26. lipnja obilježava se Međunarodni dan borbe protiv zloupotrebe droga i nezakonite trgovine drogama kojega je Generalna skupština UN-a 1987. proglasila Rezolucijom 42/112. Na početku, možete li nam reći što su to zapravo droge, koja je njihova definicija?

Droga ili psihoaktivna supstanca prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije je svaka supstanca biljnog ili sintetičkog porijekla koja kada se unese u organizam može modificirati jednu ili više njegovih funkcija i nakon ponovljene upotrebe dovesti do stvaranja psihičke i/ili fizičke ovisnosti.

Na tragu tog pitanja može li se govoriti o gradaciji štetnosti droga, da je jedna “opasnija” ili “bezazlenija” od druge?

Psihoaktivne supstance (u daljnjem tekstu PAS) ma koliko god ih mi pokušali svrstati u određene kategorije „opasnijih“ ili „bezazlenijih“, „lakih“ ili „teških“ one su uvijek jednako opasne. Pitanje je zapravo o psihofizičkom i mentalnom sklopu svake osobe koja će na istu vrstu psihoaktivne supstance reagirati drugačije i prag njezine tolerancije na njihovu prisutnost u organizmu nije isti za svaku osobu. Najopasnije su one droge o kojima malo znamo, a lako su dostupne i pred kojima nemamo straha.

O čemu sve mladi, ali i odrasle osobe mogu biti ovisne?

Ovisnost mladog čovjeka, a i odraslog, može se gledati u dva smjera: onaj naš nazovimo ga legalni klasični oblik ovisnosti o PAS-u kao što su kava, alkohol, nikotini. S druge strane ilegalne PAS to jest droge koje su najzastupljenije kod nas na tržištu kao što su marihuana, hašiš, LSD, metamfetamin, ecstasy, heroin, kokain s jedne strane i noviji oblici ovisnosti pogotovu kod tinejdžera – ovisnost o amfetaminu, analgeticima, steroidima. Svakako je velika opasnost ovisnosti danas i o novim oblicima sintetičkih droga kojima se još pravo ne zna ni porijeklo, ni sastav a još manje posljedice koje ostavljaju na nervnom sustavu ali i uopće psihofizičkom zdravlju osoba koje ih konzumiraju. To nije samo problem za ovisnika nego i za razne institucije koje im žele pomoći jer je to jako teško pratiti i kontrolirati zbog brzine kojom nastaju i mijenjaju se.

Europsko izvješće o drogama iz 2018. donosi podatak da se svakog tjedna na tržištu pojavi najmanje jedan novi oblik sintetičke droge. Ponajčešće nastaju u nekontroliranim laboratorijama gdje kad se otkriju posljedice za jedan dio populacije mladih već bude prekasno.

Određeni broj mladih odlazi u treći oblik ovisnosti a to je ovisnost o hrani, opsesivna ovisnost o drugoj osobi, ovisnost o određenom stilu života, muzici, društvenim skupinama – klanovima, osobama – idolima i slično. Rekli bismo njihovim rječnikom žele biti cool ali na žalost sa krivim predznakom. Sve to ima snažan utjecaj na formiranje osobnosti mladog čovjeka.

U ovu treću skupinu dolaze također oblici (a u sve većoj mjeri nerijetko i kod odraslih) nematerijalne ovisnosti poput ovisnosti o kupovanju, patološkom kockanju, sportskim kladionicama, internetu i ostalim društvenim mrežama.

Prije svega važno je dobro razlučiti nekoliko pojmova ili gradacija na putu ovisnosti. Po zakonitosti razvojne psihologije mladi čovjek je vrlo znatiželjan i čezne za novim iskustvima. Posebno su osjetljivi na zabrane i imaju potrebu iskusiti „čar zabranjenog voća“ tako da je ova problematika vrlo složena i zahtijeva intenzivnu uključenost u programe prevencije od obitelji, škole, vjerskih institucija pa do čitavog društva.

Što je u kontekstu ovisnosti danas najopasnije za jednog mladog čovjeka?

Iz iskustva i rada sa ovisnicama i ovisnicima mogu reći da je najopasnije eksperimentiranje i podcjenjivanje moći koju ima ovisnost s jedne strane a precjenjivanje svojih snaga s druge strane da mogu promijeniti svoj način života kad god to oni odluče. Na žalost u praksi to nije tako jednostavno. Dok mi postanemo svjesni činjenice da smo otišli predaleko, ovisnost je već stekla toliku moć nad nama da je jako teško izići sam iz tog začaranog kruga.

S. Amata, započinjući razgovor, možete li nam reći kako je moguće da pored svih reklama, vijesti, filmova, knjiga i primjera iz okolice o štetnosti droga mladi, a i oni malo stariji, zaglave u tom paklu?

Moramo znati jednu stvar, a to je da smo često u opasnosti od problema i supstance previdjeti osobu i olako je osuditi Ovisnost koliko god ona bila promatrana kao bolest, ona je ujedno i posljedica niza životnih situacija i frustracija s kojima se nismo znali nositi. Ovdje ću se pozvati na 20-godišnje traganje Centra Marjanovac za odgovorom na: „Zašto se odlazi u ovisnost?“ Odgovora je onoliko koliko i ovisnika.

Evo samo nekoliko njih: „Jer nemamo hrabrosti to ne činiti; da ne bismo izgledali slabi, drugačiji u grupi vršnjaka; jer želimo nekome pripadati; sukob sa samim sobom; umorili smo se biti savršeni i iz inata prema onima koji su nam stalno ponavljali ‘pazi na drogu, na društvo!’; jer ne možemo podnositi bol, gubitke, zaborav; jer su nas uvjeravali da smo nitko i ništa i da od nas nikad neće biti koristi, da smo posljednji među ljudima; jer je svijet odraslih lažan, korumpiran, baziran na egoizmu, na novcu i moći i taj svijet nas ne zanima; ne privlači nas ideja odrasti i preuzeti odgovornost; jer mi se obitelj raspala, nema je: roditelji su odvojeni, rastavljeni, ponovno oženjeni, žive zajedno, svađaju se, piju, krpare ili je moja obitelj tu do te mjere da me guši, naravno savršena i ne dopušta pogreške…”

Slušajući njihove životne priče kroz 17 godina i ulazeći u njihove živote, na čemu sam im beskrajno zahvalna jer su obogatili i moj život, prepoznala sam jedan proces, a to je kako nastaje ovisnost, ali jednako tako i kako nestaje. S njom se nismo rodili i s njom ne moramo umrijeti. Ona je došla u određenom razdoblju našega života, ali nije došla bez našeg pristanka. Ovo je posebno važno znati kad počnemo okrivljivati sve oko sebe ili nama drage osobe kad se nađemo s problemom ovisnosti oči u oči.

Mnogi misle “samo da probam” i “mogu odustati kad želim”. Mladi često ne razumiju što su to ovisnosti i zbog čega je problem ovisnosti složen.

Ovdje ću pokušati mladima dočarati (ako tu išta uopće čarobno postoji), ali i njihovim roditeljima kako je lako skliznuti u ovisnost. Ovisnost ima svoj proces nastanka i dobro je znati nešto o tom procesu. Naime, ima nekoliko faza i nijednu ne bi trebalo podcijeniti.

Prva faza nastanka ovisnosti je faza eksperimentiranja koja, nasreću, vrlo kratko traje. Može biti iz različitih motiva: zabranjeno je izazov, mladenačka znatiželja, dokazivanje moći pred vršnjacima… Ne zaboravite: ovo su ulazna vrata u pakao ovisnosti i zamka „ja uvijek mogu stati“, iako postoji šansa da se proces ovisnosti i zaustavi. Na svu sreću svi koji su probali bilo koju PAS nisu od prvog puta odmah postali ovisnici, ali su otvorili „ranu“ koja će jako teško zarasti i velika je opasnost da se „inficira“ čitav zdrav način života.

Nažalost, ima i onih, posebno mladih, ljudi kojima je prvo iskustvo s PAS-om bilo i posljednje. Nije bilo vremena za popravni.

Druga faza je sviđanje kada moram odlučiti na koju ću stranu, hoću li stati ili krenuti. Tu je moć rasuđivanja još uvijek slobodna da izabere životne vrijednosti nasuprot uništenju. Već u ovoj fazi očito je kako nije baš lako zaustaviti kola koja su krenula nizbrdo, stati kad ja hoću.

Vrlo brzo nas stiže treća faza povremenog konzumiranja. U ovoj fazi već naša moć slabi, a ovisnost raste do te mjere da živimo od vikenda do vikenda, od žurke do žurke, od kolektivnog opijanja ili drogiranja do potpunog povlačenja u sebe i drogiranja u nekom mračnom kutu svoje sobe ili ruševine. Problemi se ne rješavaju, nego bivaju veći. Dugovi rastu, ponestaje materijalnih sredstava, gomilaju se sudski procesi. Moć kritičkog rasuđivanja pada pred „ugodom“ zavaravanja samih sebe i drugih oko sebe tvrdeći kako mi nemamo problem ovisnosti. Radnih dana u tjednu nam biva sve manje, a vikendi postaju sve duži. Nažalost, onda dolazi ona agonija stanja ovisnosti kada više nismo mi gospodari, nego sluge nekoga ili nečega što nas uništava.

Svakodnevno možemo čuti kako se donja starosna granica osoba koje prvi put uzimaju drogu svake godine sve više smanjuje. Možete li nam reći koliko je to doista vidljivo u praksi u instituciji u kojoj djelujete? Tko je najmlađi ovisnik? Ima li primjera da ljudi pod stare dane postanu ovisnici?

Da. To je točno da se dobna granica vidno smanjuje, a time se smanjuje i dobna granica kada osobe ulaze u svijet ovisnosti. Opasnost je time još veća ako znamo i pratimo razvojni put mlada čovjeka koji još nije pravo prošao ni sve djetinje faze, ni adolescenciju, predpubertet, pubertet, a već se našao u surovom svijetu ovisnosti.

Mi se u našem savjetovalištu koje radi pri Centru Marjanovac sve češće susrećemo s upitima članova obitelji što učiniti s maloljetnom osobom koja je već prešla iz one faze eksperimentiranja u fazu povremenog pa i svakodnevnog korištenja PAS-a.

Ponajčešće su osim nikotina tu prisutni alkohol, marihuana, amfetamini, analgetici, tablete za mršavljenje kod ženske, a steroidi kod muške populacije, ecstasy. Već u osnovnim školama se pojavljuje ovaj alarmantni problem, kao i problem kockanja ili klađenja.

Mi u Centru Marjanovac ne radimo s maloljetnicima, tako da su naši korisnici u rasponu od 18 pa do 50-ak godina. Imali smo i osoba koje su krenule s eksperimentiranjima i ovisnošću poslije dvadesetih, pa i tridesetih. Do njih je ipak lakše doprijeti jer su svjesni da im vrijeme izmiče. Gotovo tri generacije se susreću u istom procesu što na određeni način zahtijeva dodatne napore kod prilagodbe programa.

Koliku ulogu u odvikavanju od droga igra obitelj? Može li obitelj ponekad biti i kočničar tog procesa?

Obitelj je uvijek ključna u formiranju i odrastanju mlade osobe, i nije svejedno je li ona funkcionalna, djelomično funkcionalna ili disfunkcionalna. Mladi čovjek ima potrebu za samostalnošću, samo što to ponekad nadvladava njihove procjene. Ne treba zaboraviti da smo svi mi kroz proces odrastanja poderali makar jedne „lude cipele“, ako ne i više, a kao da se to zaboravlja kad djeca odrastaju.

Njima trebaju iskustva odraslih i modeli koje će oni moći oponašati. Prvi model su njihovi roditelji preko kojih otkrivaju dva smjera – kakvi žele i oni biti ili kakvi nikad ne bi trebali biti. Kad se u obitelji žive i poštuju općeljudske pa i vjerničke vrijednosti, onda kad mlada osoba i odluta, znat će gdje se na kraju krajeva vratiti i zatražiti pomoć. Roditelji su najčešće ti koji prvi uspostavljaju kontakt s Centrom tražeći pomoć i savjet kako izići iz začaranog kruga. Dobro je tu pomoć početi tražiti što ranije jer se puno toga da na vrijeme preusmjeriti na pravi put.

Koja je najbolja prevencija ovisnosti među mladima i općenito čitavom populacijom?

Najbolja prevencija ovisnosti je baviti se osobama da se ne bismo morali baviti drogama. A to znači: ne može biti prerano, ali je važno da bude adekvatna i prilagođena dobnoj skupini. Važno je informirati se na pravilan način o štetnosti PAS-a jer ako znam gdje je opasnost, onda ću je lakše zaobići. Prevencija je vrlo zahtjevan posao i ne trpi improvizacije. Djecu i mlade treba odgajati za zdrav život, moralne, vjerske i etičke vrijednosti, usvajanje pozitivnih ljudskih vrijednosti kao što su solidarnost, volonterizam, međugeneracijska solidarnost, umjetnost, kreativnost, briga za prirodu koju nam je Bog podario da je čuvamo, a ne njome gospodarimo.

Koliko osobna vjera svakog pojedinca igra ulogu u procesu izlaska iz pakla ovisnosti?

Kad god u našem životu dođe do određenog nesklada, poremećaja ljestvice vrjednota, pokušavamo živjeti kao da Boga nema i imamo potrebu poput Adama skriti se pred Bogom. Kao da nam je to lakše nego u njemu vidjeti Oca koji oprašta i vraća dostojanstvo djeteta Božjeg. Kod ovisnika je također jako bitan proces čišćenja kroz pomirenje, i to ponajprije pomirenje sa samim sobom, a u konačnici sa svojim životom, svojom prošlošću, s drugima, onima koji su nas povrijedili i koje smo mi povrijedili. Bez Božje milosti nema ni pomirenja ni oproštenja. Pomirenje s Bogom za ovisnika je uvjetovano vlastitim iskustvom ponajprije primljenim kroz iskustvo vjere u djetinjstvu, iskustvo uloge oca ili majke u procesu odrastanja prije samog otuđivanja i ulaska u rizično ponašanje, kao i u svijet ovisnosti. Mladi čovjek inače kroz svoje sazrijevanje mora proći i odrastanje u vjeri kada mu djetinja duhovnost postaje pretijesna i on započinje tragati za osobnim iskustvom Boga i davanje prostora duhovnoj dimenziji bez koje nije potpun kao osoba. S postupnim vraćanjem životu u procesu rehabilitacije vraća se i osobna vjera koja je uvijek dar i milost. Nju ne možemo mi na silu zadobiti, niti ju nekomu nametnuti. Njoj se jednostavno trebamo otvoriti i čekati. Sam je Isus rekao; „Ja sam Put, Istina i Život.“

Mi nastojimo pomoći našim korisnicima povjerovati u čin novoga stvaranja kojega im Bog nudi, u novi ŽIVOT kojega će oni po svom izboru i u svom životu pisati velikim ili malim slovom. U našoj terapijskoj zajednici obilježavaju se sva tri vjerska blagdana od svih triju konfesije (Božić katolički i pravoslavni, Uskrs i Vaskrs, Ramazanski i Kurban-bajram) jer je i u tom smislu zajednica mješovita. To je ujedno i dobar način da kroz odgojno-informativne seminare upoznamo bogatstvo drugih i time naš suživot biva škola tolerancije za budućnost. Što se tiče drugih oblika prakticiranja vjere, on je ostavljen svakome na vlastiti izbor. Ali uistinu imamo divnih primjera preporoda življenja vjere koji se temelje na primljenom iskustvu u Marjanovcu. Oni nastaju uglavnom nakon završetka programa kada se osobe odluče živjeti život u svoj njegovoj punini. Čovjek je po svojoj biti tražitelj Boga.

Koje se znanstvene metode u Centru Marjanovac koriste i jesu li korisnici zadovoljni? Imate li povratne informacije kada se ljudi izliječe, pratite li ih “izvan” komune?

Centar Marjanovac je mješovita terapijska zajednica koja u svom radu primjenjuje metodologiju i filozofiju programa Projekt Čovjek Talijanskog centra solidarnosti don Mario Picchi iz Rima. To je program koji se zasniva na humanističkim načelima i zauzima se za promicanje i ostvarenje rasta svake osobe neovisno o njezinoj kulturi, društvenom statusu, vjerskoj, nacionalnoj ili bilo kojoj drugoj opredijeljenosti. Projekt Čovjek je na određen način ŠKOLA ŽIVOTA koja pomaže osobi da se slobodna vrati u svoju obitelj i zdravo društvo prihvaćajući svoju ulogu u životnoj i radnoj sredini potpuno odgovorno i samostalno.

Mi Klanjateljice Krvi Kristove kao nositeljice ovog projekta opredijelile smo se za ovaj program upravo zato što je njegov pogled na problematiku ovisnosti blizak našoj duhovnosti. On nas poziva i potiče na traženje i upoznavanje Boga kroz Čovjeka te odgovara ovim našim prilikama nudeći opciju i onima koji nisu zainteresirani za čiste vjerske programe, a imaju motivaciju za izlazak iz pakla ovisnosti promjenom vlastita života. Kroz svoje služenje nastojimo klanjati se Krvi Kristovoj u onima s kojima i kojima služimo, za koje je On prolio svu svoju krv ne pitajući nas za vjersku, nacionalnu ili bilo koju drugu opredijeljenost. Projekt Čovjek želi reći: “ljubiti.” „Ljubiti sva stvorenja bez da ih se osuđuje, poštujući ih pomažući im. Evanđelje ne kaže da je ljubiti bližnjega važnije od ljubiti Boga, ali kaže da ljubav prema bližnjemu objavljuje stav onoga tko se daruje, onaj pokret koji nam dopušta da iziđemo iz zatvorenosti našeg egoizma i naše oholosti“ (don Mario Picchi, Projekt čovjek u trećem tisućljeću).

U svom radu zajedno s našim zaposlenicima koristimo psihosocijalni pristup kroz različite oblike skupne dinamike i individualni rad s korisnicima kao i radno-okupacijske aktivnosti.

Što se tiče pitanja koliko su korisnici zadovoljni, to biste trebali njih pitati. Mi nastojimo da korisnici budu sami uključeni u kreiranje života i rada u Centru doživljavajući ovaj prostor svojim. Naši odnosi s osobama koje su završile program rehabilitacije, vratili se svojim kućama i obiteljima, njih više od 120, postao je prijateljski. Vrlo rado, kako to oni vole reći, navrate svojoj kući, dijele i dalje s nama svoje radosne i manje radosne trenutke života. Posebna su radost za njih i za nas kad dolaze s vijestima novih ljubavi, plodovima njihove ljubavi. Možemo sa sigurnošću reći da bismo od novorođene djece nakon završetka programa mogli formirati najmanje tri školska razreda. Unatoč svim poteškoćama koje ovaj posao nosi sa sobom, optimizma nam ne manjka.

Prema iskustvu štićenika iz Aleksandrovca, kakav biste savjet dali roditeljima i samim mladima?

Poruka mladima: OVISNOST se može IZBJEĆI samo ako je na vrijeme upoznaš i boriš se protiv nje zdravim stilom života. Jednostavnije je reći “NE” problematičnim situacijama na početku, nego li se čitav život boriti s problemima ovisnosti. Izaberite ono najvrjednije: ZDRAV ŽIVOT i pazite da ne proigrate svoju mladost.

Poruka roditeljima: Kontakt djeteta s rizičnim ponašanjem nije moguće spriječiti. Nisu najgori nestašluci vaše djece. Puno je gore kad o tome s njima ne razgovarate. Kad osjetite da nešto nije u redu s vašom djecom, ne skrivajte se zbog srama i ljudskog obzira “da nitko ne sazna”. Najčešće svi to već znaju, znate i vi, samo vam je teško u to povjerovati.

Zlatno pravilo i za jedne i za druge: Nema savršenih roditelja, ni savršene djece.

KTA
Razgovarao: Željko Ivković
Aleksandrovac, 29. lipnja 2020. godine