SVETA MARIJA DE MATTIAS (1805. – 1866.) SLAVIMO DESETU OBLJETNICU KANONIZACIJE 2003. – 2013.

974

Marija De Mattias je rođena 4. veljače 1805. godine u Vallecorsi, pokrajina Frosinone, uz južnu granicu ondašnje Papinske države.

Bogatstvo i kultura nisu nedostajali u njezinoj obitelji kao ni duboko življenje kršćanske vjere – iako ženama nije bila omogućena školska naobrazba. U dijalogu s ocem Marija je usvajala i u svojoj nutrini proživljavala ne samo istine vjere, nego osobito scene i osobe iz Svetog pisma, o kojima joj je on čitao već u najranijoj dobi. Sve je ovo u njoj budilo veliku ljubav prema Isusu, Jaganjcu žrtvovanom za spasenje čovječanstva. To se događalo u vrijeme kad su njezino mjesto i okolica proživljavali teško razdoblje razbojništva: 1810 – 1825. U Marijinoj duši je dozrijevala slika: prolijevanje ljudske krvi zbog mržnje i osvete, i Kristove Krvi, prolivene zbog ljubavi, Krvi koja spašava!

Bez mogućnosti pohađanja škole, bez povezanosti s vanjskim svijetom, zbog pripadnosti višem socijalnom staležu, Marija je svoje djetinjstvo i ranu mladost živjela povučeno, brinući se samo za svoju ljepotu. Na prijelazu iz šesnaeste u sedamnaestu godinu, počela je tražiti smisao vlastitog života: osjetila je potrebu za bezgraničnom ljubavlju. U razgovoru je otkrila ocu svoj nutarnji mrak i svoje povjerenje prema Blaženoj Djevici, od koje je molila “da joj dâ svjetlo”. Bog joj je na ‘mistični’ način dao iskustvo ljepote svoje ljubavi, koja se u punini objavila u Kristu Raspetom, u Kristu koji je dao svu svoju Krv!

Upravo je ovo iskustvo postalo izvor, snaga i motivacija, koji su je odveli na putove diljem Italije da pomogne svima upoznati nježnu Ljubav Nebeskog Oca, kako je znala govoriti ili Ljubav Raspetog Isusa.

Bila je uvjerena da promjena društva počinje promjenom srca svake osobe, a osoba se mijenja onda kad uspije shvatiti koliko je dragocjena u Božjim očima, kad shvati da je predmet tolike ljubavi: Isus je dao svu svoju Krv da je otkupi!

To je sama snažno doživjela i zato je nastojala da svi, mali i veliki, otkriju što je ona otkrila i što je nju preobrazilo.

Da je ova preobrazba svima dostupna ona je iskusila već 1822. kad je imala 17 godina, za vrijeme propovijedi koju je sv. Gašpar del Bufalo držao u okviru pučkih misija kad je doživjela preobražaj mjesta. Tom se prilikom u njezinom srcu rodio san da bude kao on.

Pod vodstvom Gašparovog subrata, časnog sluge don Ivana Merlinija, Marija je utemeljila Družbu Klanjateljica Krvi Kristove u Acutu (Frosinone) 4. ožujka 1834. u dobi od 29 godina. Biskup iz Anangni-a, mons. Giuseppe Maria Lais ju je pozvao da otvori školu za djevojke.

Marija je u sebi duboko nosila san o reformi društva i svijeta i nije se htjela ograničiti samo na školu, nego je okupljala majke i djevojke, katehizirala ih, oduševljavala da se zaljube u Isusa i odgajala za istinski kršćanski život u vlastitom staležu. Muškarci, kojima zbog običaja onog vremena, nije mogla govoriti, spontano su dolazili slušati je, ponekad i potajno. Pastiri, prepušteni sami sebi, tražili su je da ih poučava i nakon zalaska sunca, kad prema običaju žena više nije izlazila iz kuće.

Tako je Marija, od sramežljive i povučene djevojke, postala navjestiteljica, koja je oduševljavala djevojke, odrasle, jednostavne i učene osobe, laike i svećenike, jer kad je govorila o Isusu i o tajnama vjere, izgledala je kao osoba onostranih stvarnosti. Njezina jedina želja je bila “da ni jedna kapljica Božanske Krvi ne bude izgubljena; da dostigne svakog grešnika i očisti ga; da svi, oprani u rijeci milosrđa, pronađu pravi put mira i zajedništva među ljudima”.

Ova gorljivost je privukla brojne mlade s kojima je Marija De Mattias otvorila oko 70 zajednica, od kojih 3 u Njemačkoj i Engleskoj, a gotovo sve druge u zapuštenim mjestima središnje Italije. Na poziv pape Pia IX. otvorila je Sirotište sv. Alojzija Rimu i školu u Civitavecchia.

Život Marije De Mattias je bio u trajno nastojanje da ugodi Isusu, koji joj je zarobio srce već od mladosti i radosno zalaganje za spasenje dragog bližnjega, te pomoć da upozna tajne Božje ljubavi prema čovječanstvu. Zbog svega navedenog nije štedjela napora; nije se zaustavljala pred suprotnostima; uvijek je radila u dubokom zajedništvu s mjesnom i općom Crkvom.

Umrla je u Rimu, 20. kolovoza 1866., pokopana je na gradskom groblju Verano, po želji pape Pia IX., koji je za nju izabrao grob i dao izraditi reljef prema viziji proroka Ezekijela: suhe kosti, čujte riječ Gospodnju!

Glas o njezinoj svetosti nije utihnuo nakon smrti; 30 godina kasnije je otpočeo Proces za beatifikaciju i papa Pio XII. 1. listopada 1950. proglasio je blaženom.

Na Konzistoriju, 7. ožujka 2003. papa Ivan Pavao II. je odredio datum kanonizacije: 18. svibnja 2003. godine.