Poštovani i dragi župniče Marijane, braćo svećenici, draga braćo i sestre, drage sestre Klanjateljice Krvi Kristove.
Ovu zahvalu želim započeti riječima Psalma 16, 5-6:
Gospodin mi je baština i kalež:
Ti u ruci držiš moju sudbinu.
Na divnu zemlju padoše mi konopi,
vrlo mi je mila moja baština.
Vjerujem da bi i prve sestre, s. Benigna Zelenika i s. Zrinka Ravnjak kad su došle u župu sv. Vida u Vidovicama 20. kolovoza 1996. mogle reći iste riječi: Na divnu zemlju plemenitih srca župljana ove župe, koja je i sama dala veliki broj vrijednih i gorljivih sestara našoj zajednici i Crkvi, padoše mi konopi.
Po dolasku u župu, sestre je dočekalo poslijeratno siromaštvo s mnoštvom razrušenih kuća, razrušena crkva, a zemljišta su bila minirana. Sestre su došle kao one koje donose nadu u obnovu života. Do dovršetka izgradnje župne kuće, sestre su živjele u skromnoj kućici dijeleći istu sudbinu s vjernicima koji su se vraćali i obnavljali svoje domove.
Tijekom trideset godina, u suradnji sa župnicima, dvije, a neko vrijeme i tri sestre djelovale su u pastoralu župe kao vjeroučiteljice u školi i župi, animirale liturgijsko pjevanje, brinule se za crkvu koja se također obnavljala, vodile domaćinstvo, radile na zdravstveno-socijalnom području, posjećivale bolesne, starije i nemoćne osobe donoseći mir, utjehu i snagu za nove životne korake.
Kroz trideset godina samostan sestara, koji je bio pod zaštitom Svetog Križa, nije bio samo mjesto klanjanja i sabranosti, nego i prostor susreta, ohrabrenja i nade za mnoge vjernike, hodočasnike i mještane s kojima su sestre dijelile plodove dara otkupljenja. Sestre su od župljana doživjele zahvalnost na razne načine, a najviše kroz posjet, riječ, gestu ljubavi i podijeljeni plod vašeg truda, njiva i vrtova. Koristim ovu prigodu i želim u ime sestara koje su djelovale na župi zahvaliti vam, a i moliti za oproštenje ako nekada nismo dale istinsko svjedočanstvo Bogu posvećenih osoba.
Dopustite mi da ovdje spomenem imena sestara koje su služile u ovoj župi:
Prve su došle s. Benigna Zelenika i s. Zrinka Ravnjak, zatim s. Marija Terezija Briški, s. Ksaverija Petrušić, s. Violeta Ćekić, s. Velimira Bosankić, s. Fidelis Basić, s. Valerija Šokić, s. Rudolfina Ćurčić, s. Leonija Ćuković, s. Dolores Tikvić, s. Nada Grgić, s. Ljubica Kodžoman, s. Lidija Petrušić, s. Mara Župarić, s. Jacinta Šokić i s. Vianeja Čolić. Istakla bih ime s. Benigne koja je kroz riječ i crkvenu glazbu 23 godine služila i navještala Krista mnogim generacijama župljana župe Vidovice, osposobljavajući ih, također, i za crkvenu glazbu.
Svaka je sestara, vjerujem, ostavila značajan trag u ovoj župi, jer se svaka trudila kroz svoju molitvenu prisutnost i djelovanje, prenijeti dio karizme sv. Marije De Mattias – kako i koliko je dragocjena svaka osoba jer je otkupljena predragocjenom Krvlju Kristovom.
Na poseban način sestre su pokazale blizinu i pomoć ovom kraju u vrijeme poplave, u svibnju 2014. godine. Bio je to još jedan težak udarac nakon rata za sve vas. Ali vjerni narod Vidovica preživio je i to iz vjere i rekao: „Opet dobro!“
Sada, obzirom na dob i zdravstvenu situaciju sestara, već nekoliko godina promišljamo kako odgovoriti na potrebe pastorala ove župe. Međutim, nemamo dovoljan broj aktivnih i osposobljenih sestara.
Stoga, iako teška srca, ali s velikom zahvalnošću Gospodinu za služenje sestara Klanjateljica Krvi Kristove u župi Vidovice, opraštamo se sa župom koja je Crkvi dala puno duhovnih zvanja.
Kažu da onaj koga se voli nikad ne odlazi. U tom nam je Isus ostavio najveći znak darujući nam sebe u Euharistiji. Neka, dragi župljani, vaše sjećanje na sestre Klanjateljice Krvi Kristove uvijek bude povezano sa slavljenjem euharistije, jer tada nas njegova ljubav ujedinjuje u zahvalnosti za sve dobro koje nam dolazi iz njegova srca.
Sestre fizički napuštaju ovu župu zahvalna srca, ali kako rekoh, mi ne možemo otići iz srca jedni drugih, jer smo u zajedništvu kao Crkva. Vjerujem da će sjeme koje su sestre sijale kroz 30 godina nastaviti rasti milošću Božjom i kroz nova zvanja, pa se, nadamo se, sestre ponovno vrate u ovu župu. Bogu ništa nije nemoguće.
Dok zahvaljujemo Gospodinu za sve dobro koje su sestre učinile a i primile od vas, vjernih i plemenitih župljana ove župe te svećenika i župnika, zahvaljujemo na poseban način sadašnjem župniku Marijanu za razumijevanje, bratsku podršku i suradnju sa sestrama kroz ove godine.
Na kraju, zahvalno, zajedno kličimo sa sv. Marijom De Mattias riječima Psalma 116. kojega je ona pretvorila u himan Krvi Kristovoj:
Što da uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?
Uzet ću kalež spasenja i zazvat ću moć te krvi.
Pjevajte Isusu svi sveti njegovi pjevajte i priznajte svetost njegovu.
Jer On nas je ljubio i oprao u Krvi svojoj.
I postao pomoćnikom i Spasiteljem našim.
Navijek budi slavljena Krv Isusova jer nam učini ta čudesa.
Slavljen budi Isus navijek i neka se napuni Nebo i zemlja slavom Krvi njegove.
Isusu, Sinu Božjemu, koji nas je otkupio svojom Krvlju dođite poklonimo se.
Ostanimo zahvalni u toj istini. I neka bude u Vidovicama: Opet dobro!
Amen!
Vidovice, 12. srpnja 2026.
s. Matija Pavić, regionalna poglavarica