Misno slavlje u kapeli Predragocjene Krvi Kristove sestara Klanjateljica Krvi Kristove, Miramarska cesta 100, Zagreb, prigodom otvaranja seminara u organizaciji Internacionalnog centra duhovnosti ASC iz Rima, 25. lipnja 2026.
Drage sestre!
Osam blaženstava koje je evanđelist Matej zabilježio u evanđelju koje smo čuli, nisu samo moralni ideal kršćanstva, nego lice samoga Isusa Krista. A lice Isusa Krista najsnažnije je objavljeno u njegovoj prolivenoj Krvi – u ljubavi koja ide do kraja. Kristova Krv postaje izvor mira. Njegova Predragocjena Krv uči nas, i čini sposobnima svakodnevno prihvaćati stvarnost siromaštva duhom, krotkosti, milosrdnosti i mirotvornosti, kako bi u našem posvećenom životu svijet prepoznavao blaženstva kao put istinskoga mira i sreće. Riječ je tu o pozivu koji nije tek slovo na papiru, nego svjedočanstvo Kristovog pristupa čovjeku kojemu je potrebna spasenjska ljubav.
U Proglasu vašeg Vrhovnog sabora, održanog i proglašenog u Rimu, u srpnju 2023. godine, čuje se snažan poziv „U Krvi Kristovoj koja sve čini novo osjećamo snažan poziv biti proroštvo po našoj vjerodostojnoj i autentičnoj prisutnosti, sijačice nade sa srcem u dubokom osluškivanju i promicateljice zajedništva.“
Posebno je važna riječ: osjećamo. To je jedna dublja razina koja uključuje niz egzistencijalnih, psiholoških i eklezijalnih stanja i dinamika. Jer proročanstvo ne počinje govorom. Počinje osluškivanjem. Ne počinje velikim planovima. Počinje dubokim nutarnjim pristankom na Duha Svetoga. Prije nego što Bog po nama želi nešto učiniti, On želi nešto učiniti u nama. Prije nego što nas pošalje drugima, želi nas ponovno privesti Kristu. Prije nego što nas učini glasnicama mira, želi umiriti naše srce u svojoj Krvi.
Zato je i ovaj seminar milosni trenutak na putu vaše formacije i rasta. Ne samo vrijeme učenja, nego vrijeme obraćenja. Ne samo vrijeme susreta, nego vrijeme razlučivanja. Ne samo vrijeme razgovora, nego vrijeme u kojem Duh Sveti želi obnoviti naš pogled, naše odnose i naše poslanje.
Svijet danas ima mnogo komunikacije, ali malo susreta. Mnogo informacija, ali malo mudrosti. Mnogo povezanosti, ali malo zajedništva. Mnogo moći, ali malo mira. I upravo zato karizma Krvi Kristove danas postaje posebno proročka. Jer Krv Kristova ne govori jezikom moći. Ona govori jezikom predanja. Ne govori jezikom kontrole. Govori jezikom povjerenja. Ne govori jezikom isključivanja. Govori jezikom otkupljenja.
Kristova Krv kaže svakom čovjeku: nisi zaboravljen, nisi suvišan, nisi izgubljen, nisi izvan domašaja Božje ljubavi.
Ako je Krist za svakoga prolio svoju Krv, tada svaka osoba ima neizmjerno dostojanstvo. Svaka osoba. Dijete. Starac. Siromah. Migrant. Ranjena žena. Mladi čovjek koji traži smisao. Čovjek druge kulture, drugoga jezika, druge povijesti. Čovjek koji je pao. Čovjek koji više ne vjeruje da ga itko vidi. To je duboko evanđeosko srce vaše karizme. Sveta Marija De Mattias nije krenula prema
savršenima. Krenula je prema dragom bližnjemu. Prema onima kojima je trebalo navijestiti da su ljubljeni, otkupljeni i dragocjeni u Božjim očima.
„Čovjek je put Crkve“ – snažna je to misao pape sv. Ivana Pavla II., istaknuta u enciklici Otkupitelj čovjeka 1979. godine. „Čudesna čovječnost” središnji je antropološki pojam i naslov prve enciklike pape Lava XIV. iz svibnja 2026. godine, posvećene zaštiti ljudske osobe u doba umjetne inteligencije. Ne zaboravljamo ni papu Lava XIII, koji je u svojoj enciklici o dostojanstvu rada i radništva u XIX. stoljeću pisao o toj bitnoj temi kršćanskog navještaja. Sadašnji Papa u svojoj enciklici Magnifica humanitas stavlja iznova pred nas veličanstveno dostojanstvo ljudske osobe stvorene na sliku Božju. U vremenu umjetne inteligencije, tehnološke moći i ubrzanih promjena pozvani smo čuvati ono najvažnije: čovjeka. To je oduvijek bila i ostaje karizma Krvi Kristove.
I danas, Crkva treba žene i muškarce koji će svjedočiti upravo to: da nitko nije bezvrijedan, jer je za svakoga prolivena Krv Kristova. Jer čovjek nikada ne smije postati sredstvo. Nikada broj. Nikada problem. Nikada višak. Nikada predmet kontrole. Čovjek je slika Božja. Čovjek je otkupljen Kristovom Krvlju. Čovjek je pozvan na život, zajedništvo i mir.
Na tom putu snažno nam pomažu Isusova blaženstva.
U siromaštvu duhom Krv Kristova nas oslobađa od navezanosti na materijalne okolnosti i komformizam i osposobljava nas da ne tražimo sigurnost u posjedovanju nego u Bogu.
U krotkosti nas Krv Kristova uči šutjeti bez gorčine, govoriti bez ranjavanja i ljubiti bez računice.
U ožalošćenosti nam Krv Kristova pretvara bol u nad i daje smisao svakom trpljenju.
Glad i žeđ za pravednošću nas upućuje na Kristovu žeđ za čovjekom, za svetošću, za spasenjem svijeta i poziva da žeđamo za Božjom voljom više nego za ljudskim priznanjem.
U milosrdnosti nas Krv Kristova uči praštati i postaje škola praštanja. Bez opraštanja nema mira u zajednici, i često je najveća žrtva ne nositi stare rane u srcu.
Čistoća srca nastaje djelovanjem Krvi Kristova koja pere nesavršeno srce čovjeka i čini ga savršenim u čežnji i okrenutosti Bogu koji nam u Euharistiji čuva nutarnju čistoću i vjernost pozivu.
Mirotvorstvo nije odsustvo sukoba i ratova, nije spretnost ljudske diplomacije, nego je dar Kristove žrtve kroz tihu izgradnju mira: u zajednici u kojoj živim, u obitelji ljudi koje susrećem, u ranjenom svijetu. Nisam došao donijeti mir nego mač, iznenađuje nas Kristova opomena, u kojoj vidimo da mirotvorac nije onaj koji izbjegava križ, nego onaj koji kroz križ nosi ljubav.
Progonjenost zbog pravednosti nas osvješćuje u realnosti da vjernost Krvi Kristovoj uvijek ima cijenu, jer i danas postoje skrivena mučeništva: u nerazumijevanjima, u osjećaju neplodnosti, vjernost u malim stvarima. U svemu Krv Kristova daje snagu za ustrajnost.
Mir u kontekstu blaženstava nije nešto što mi sami proizvodimo vlastitom snagom. I mir i pomirenje je dar koji izvire iz Kristove Krvi. Dolaze od Boga koji u Raspetome i Uskrslome ne briše rane kao da ih nikada nije bilo, nego ih preobražava u mjesto novoga života. Uskrsli Krist nosi rane. Ali te rane više nisu znak poraza. One su znak ljubavi koja je prošla kroz smrt i pobijedila.
Zato pomirenje nije jednostavan povratak na staro. Nije zaborav. Nije površni mir. Nije šutnja nad istinom. Pomirenje je stvaranje nove budućnosti koju omogućuje Bog. Pomirenje je obnova odnosa. Obnova povjerenja. Obnova dostojanstva. Obnova zajedništva.
Koliko je to potrebno našem svijetu. Koliko je to potrebno Crkvi. Koliko je to potrebno Vašim zajednicama. Jer i redovničke zajednice mogu imati svoje rane. Svoje šutnje. Svoje nesporazume. Svoje zidove. Svoje udaljenosti. Ali upravo ondje Kristova Krv želi poteći kao snaga novoga života.
Zato vi, Klanjateljice Krvi Kristove, niste pozvane samo govoriti o pomirenju. Pozvane ste biti prostor pomirenja. Biti žene koje slušaju. Žene koje opraštaju. Žene koje ne podižu zidove. Žene koje grade mostove. Žene koje u ranama svijeta prepoznaju mjesto gdje Krist želi biti prisutan.
Tu se susreću karizma Krvi Kristove i sinodalnost Crkve, kojoj ste posvetili svoje vrijeme tijekom Vrhovnog sabora 2023. godine. Sinodalnost, kako se vidi i u radu sveopće Crkve, nije samo metoda rada. Nije samo crkveni proces. Nije samo savjetovanje i razgovor. Sinodalnost je duhovnost slušanja. Bog je prvi koji sluša. Sluša vapaj svoga naroda. Sluša bol ranjenih. Sluša siromahe. Sluša one koji nemaju glasa. Sluša i onda kada ljudi misle da ih nitko više ne čuje.
I zato Crkva koja hodi sinodalno mora biti Crkva koja sluša. A redovnice koje žive karizmu Krvi Kristove pozvane su slušati posebno duboko, jer Krv Kristova govori iz rana svijeta. Ne slušati zato da bismo odmah odgovorile. Ne slušati zato da bismo odmah ispravile. Ne slušati zato da bismo odmah poučile. Nego slušati tako da druga osoba ponovno osjeti da ima dostojanstvo.
Možda je to danas jedno od najvećih djela milosrđa: stvoriti prostor u kojem se čovjek ponovno može čuti kao ljubljeno Božje dijete.
Drage sestre, budućnost vaše Družbe neće se mjeriti samo brojkama. Neće se mjeriti samo strukturama. Neće se mjeriti samo projektima. Budućnost će se mjeriti vjernošću, vjernošću jedino Kristu. Vjernošću Krvi koja sve čini novo. Vjernošću malima, ranjenima i zaboravljenima. Vjernošću zajedništvu onda kada je lakše povući se. Vjernošću nadi onda kada je lakše prepustiti se strahu.
Bog uvijek stvara novo iz malenoga. Iz betlehemske štalice. Iz nazaretske tišine. Iz zrna koje pada u zemlju. Iz križa. Iz probodenoga Srca. Iz Krvi koja se daruje za život svijeta. Zato se ne bojte ranjivosti. Ne bojte se malenosti. Ne bojte se pitanja na koja još nemate odgovore.
Tamo gdje vi vidite granicu, Bog može otvoriti put. Tamo gdje vi vidite slabost, Bog može očitovati snagu. Tamo gdje vi vidite kraj, Bog može roditi početak.
Na početku ovoga međunarodnog seminara možda nas Gospodin ne pita najprije što ćemo sve naučiti. Možda nas pita nešto dublje: Jesmo li spremne ponovno slušati? Jesmo li spremne dopustiti da nas njegova Krv očisti od straha? Jesmo li spremne biti žene mira u svijetu nemira? Žene pomirenja u svijetu podjela? Žene nade u svijetu umora? Žene zajedništva u svijetu individualizma?
Ako jesmo, tada ovaj seminar neće biti samo događaj. Bit će milost. Bit će početak novoga hoda. Bit će prostor u kojem Kristova Krv ponovno čini novo ono što je umorno, ranjeno i zatvoreno.
Neka vas u tome prati Duh Sveti. Neka vas vodi sveta Marija De Mattias. Neka vaše zajedništvo bude proročki znak Crkvi i svijetu. Neka vaša prisutnost bude vjerodostojna i autentična. Neka vaše srce bude u dubokom osluškivanju. Neka vaše ruke siju nadu. Neka vaši odnosi promiču zajedništvo.
I neka svaki čovjek koji vas susretne osjeti da Krv Kristova i danas teče kroz povijest kao rijeka milosrđa, pomirenja i novoga života.
Jer u Krvi Kristovoj je naš mir. U Krvi Kristovoj je naša nada. U Krvi Kristovoj je naša budućnost.
Amen.
Mons. Nedjeljko Pintarić