Postoje susreti koji nadilaze vrijeme i prostor, susreti u kojima ne dijelimo samo riječi i iskustva nego otvaramo svoja srca Božjem djelovanju. Takav je bio naš zajednički susret sestara juniorki Klanjateljica Krvi Kristove, od 9. do 11. listopada, obilježen molitvom, sestrinskim zajedništvom, osobnim promišljanjem i zahvalnošću za dar poziva koji nas povezuje.
Susret smo započele u petak, u večernjim satima, dolaskom na Tuškanac, u regionalnu kuću, gdje smo se okupile u ozračju radosti, otvorenosti i jednostavne sestrinske blizine. Kroz razgovor, razmjenu iskustava i dogovor za dane koji su pred nama, ponovno smo osjetile koliko je dragocjeno imati sestre s kojima možemo dijeliti svoj put, njegova pitanja, radosti i nadanja.
Subotnje jutro započele smo zajedničkim doručkom s našom magistrom s. Lucijom Bijelić i voditeljicom programa bibliodrame s. Zdravkom Leutar. Potom smo se uputile prema Mariji Bistrici, a putovanje obogatile kratkim osvrtom na ono što smo do tada zajedno proživjele. U zajedničkom promišljanju otvorile smo prostor zahvalnosti za prijeđeni put i osluškivanju onoga što Gospodin tek želi probuditi u nama.
U Mariji Bistrici pridružile smo se hodočasnicima iz Banjolučke i Vrhbosanske nadbiskupije te sudjelovale u svečanom euharistijskom slavlju. U zajedništvu okupljenih vjernika ponovno smo osjetile ljepotu Crkve koja nas povezuje u istoj vjeri i nadi. Za nas, Klanjateljice Krvi Kristove, euharistija je uvijek iznova susret s Kristovom ljubavlju koja se daruje do kraja, ljubavlju koja otkupljuje, obnavlja i poziva da i same postanemo dar drugima.
Naše nas je putovanje potom odvelo u Karmel, mjesto posebne tišine i sabranosti. Susret sa sestrama karmelićankama, sestrom s vječnim zavjetima, sestrom juniorkom i postulanticom, približio nam je ljepotu različitih etapa redovničkoga puta i podsjetio nas da se vjernost pozivu izgrađuje svakodnevno, u molitvi, predanju i tihom povjerenju u Boga.
Prema uputama s. Zdravke započele smo osobni rad, dopuštajući da nas tišina povede dublje u vlastitu nutrinu. Bio je to prostor susreta sa sobom, vlastitom poviješću i tragovima Božje prisutnosti u našem životu. Posebno snažan trenutak bilo je zajedničko dijeljenje o dvjema sestrama iz naše Regije i Družbe koje su obilježile našu povijest i dotaknule naša srca. U njihovim životima prepoznavale smo svjedočanstva vjere, predanja, hrabrosti i ljubavi – bogatstvo karizme koju smo primile i pozvane nastaviti živjeti.
Slušajući jedna drugu, otkrivale smo kako povijest naše Družbe nije satkana samo od velikih događaja, nego ponajprije od života sestara koje su u svakodnevnoj vjernosti, služenju i ljubavi ostavljale neizbrisive tragove. Njihovo svjedočanstvo postalo nam je poticaj i poziv da se zapitamo kakav trag mi ostavljamo u životima onih koje susrećemo. Jer karizma se ne prenosi samo riječima, nego životom koji postaje dar.
Duboko i kontemplativno dijeljenje otvorilo nam je prostor međusobnog slušanja, razumijevanja i zahvalnosti. U tom zajedništvu postajalo je jasno da nismo same na putu svoga poziva: jedna drugoj možemo biti oslonac, ohrabrenje i podsjetnik na vjernost Onomu koji nas je prvi pozvao. Dan smo zaključile zajedničkom molitvom Večernje, a potom i opuštenim druženjem, u kojem su se dubina proživljenoga i radost sestrinske blizine prirodno ispreplele.
Nedjelju smo započele jutarnjom molitvom i doručkom sa sestrama na Tuškancu, u regionalnoj kući. U jednostavnim trenutcima zajedničkoga života, pa i u pranju posuđa i pripremi za svetu misu, iznova smo prepoznavale da se duhovnost ne živi samo u posebnim trenutcima molitve, nego i u svakodnevnim gestama služenja, pažnje i ljubavi. Euharistijsko slavlje, pojedinačni susreti, zajednički ručak i druženje zaokružili su naše dane, ostavljajući u nama zahvalnost za primljene milosti i dar zajedništva.
Osvrćući se na ovaj susret, prepoznajemo da nas je kroz sve proživljeno povezivala jedna stvarnost, ljubav Krista koji je za nas prolio svoju Krv i pozvao nas da njegovu ljubav utjelovljujemo u vlastitom životu. Duhovnost Krvi Kristove nije samo ono što ispovijedamo, nego način na koji smo pozvane gledati čovjeka, prepoznavati njegove rane, biti blizu onima koji trpe i graditi mostove pomirenja, razumijevanja i nade.
Kao sestre juniorke, još uvijek učimo, rastemo i dopuštamo da nas Gospodin oblikuje. Ne moramo imati odgovore na sva pitanja; pozvane smo imati srce koje sluša, vjeru koja se pouzdaje i ljubav koja se daruje. Ovi su nam dani pomogli da dublje prepoznamo vlastite korijene, zahvalnije gledamo na sestre koje su nam prethodile i odgovornije prihvatimo bogatstvo karizme koju smo pozvane prenositi dalje.
Vraćamo se svojim zajednicama i poslanjima noseći sa sobom lica sestara, riječi koje su nas dotaknule, svjedočanstva koja su nas ohrabrila i tišinu u kojoj smo mogle jasnije čuti Božji glas. Jer biti Klanjateljica Krvi Kristove znači dopustiti da nas Kristova ljubav preobrazi iznutra kako bi po nama nastavila teći prema svijetu kojemu su potrebni blizina, suosjećanje i nada.
Neka nas njegova predragocjena Krv i dalje sjedinjuje, učvršćuje u vjernosti i osposobljava da svojim životom budemo živi znak ljubavi koja se daruje, povezuje i donosi novi život.
s. Antonija Radosoljić
