OD ONIH SEDAM SESTARA I JEDNE SKROMNE TURSKE KUĆICE…
Godine 1873. njemački kancelar knez Otto von Bismarck potpisao je dekret da se protjeraju iz njemačke časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove, nastanjene u Gurtweilu, malom mjestu blizu Waldshuta, desetak kilometara sjeverno od švicarske granice. Zakleti neprijatelj Katoličke Crkve smatrao je da je tim protjerivanjem zadao znatan udarac Rimu i Crkvi. Nije ni slutio da će upravo ova njegova mjera dovesti do novog procvata i blagoslovnog proširenja Družbe Klanjateljica. Ali, koji ljube Boga, sve im se okreće na dobro. (usp. Rim 8, 28). Jedan dio sestara iz Gurtweila prešao je u susjednu Austriju, u Feldkirch, glavni grad Vorarlberga, a ostale su prešle u Banju Luku, gdje su osnovale svoj prvi samostan, nazvan „Nazaret“. Bilo je svega sedam sestara.
Sjeme je palo na dobru zemlju. Raslo je i razvilo se. Od onih sedam sestara i jedne skromne turske kućice, za pedesetak godina nastao je 21 samostan s 217 sestara, pet obdaništa s 215 djece, 4 zabavišta s 500 djece, 11 vlastitih osnovnih škola s 2500 đaka, 5 srednjih škola s 299 učenica i jedan djevojački internat. To je ono što se izvana vidi. A koliko ta statistika u sebi sadrži blagotvornog djelovanja, koliko nesebičnih žrtava i zalaganja, koliko blagoslova Božjeg, to se ne da nikakvim riječima izraziti, to nikakvo priznanje, nikakva Nobelova nagrada ne može dostojno pohvaliti.
(iz jubilarne čestitke banjolučkog biskupa Alfreda Pichlera upućene Klanjateljicama Krvi Kristove o stotoj obljetnici Provincije Zagreb 1979. godine)
Pripremila: s. Vesna Abramović