Na održanom predavanju, koje su organizirali Misionari Krvi Kristove zajedno s Klanjateljicama Krvi Kristove u Centru pomirenja u Prozorju, govorilo se o znakovima života i smrti u redovničkim zajednicama te o kriterijima po kojima se može razlučiti je li neka zajednica duhovno živa ili se nalazi u procesu slabljenja i umiranja. Predavač, p. Krzysztof Wons posebno je naglasio važnost evanđeoske autentičnosti i povratka Kristu kao središtu redovničkog života.
Na početku predavanja istaknuto je kako danas postoje zajednice koje, iako brojčano male, žive snažno i privlače nova zvanja, dok druge zajednice postupno nestaju. Naglasio je da razlog života ili smrti neke zajednice nije prvenstveno u organizaciji, strukturi ili materijalnim mogućnostima, nego u njezinoj duhovnoj snazi i odnosu prema Evanđelju.
Govoreći o evanđeoskoj zajednici, p. Wons je istaknuo da srce zajednice nije samo nešto što se može promatrati simbolično ili kao organ koji se nalazi u tijelu. Srce zajednice nalazi se u svakom njezinom dijelu: u rukama koje služe, nogama koje idu ususret čovjeku, u tijelu zajednice i u ljudskoj volji za dobrom. Potrebno je, kako je rekao, otkriti „pulsirajuće središte“ zajednice jer se upravo ondje nalazi njezin pravi život. Naglasio je i da je život redovničke zajednice smješten u samom središtu Crkve te da, dok god je Crkva istinski živa, neće nedostajati novih zvanja.
P. Wons naglasio je kako je najveća snaga svake redovničke zajednice uprisutnjivanje Krista u svijetu. Bit redovničkog života nije samo djelovanje ili izvršavanje određenih službi, nego svjedočenje Kristove prisutnosti među ljudima. U tom kontekstu više puta je istaknuta misao da jedino Isus Krist spašava.
U daljnjem dijelu predavanja govorio je o karizmatskoj viziji i evanđeoskoj kondiciji zajednice. Upozorio je na opasnost da čovjek „napusti Krista radi Krista“, odnosno da se toliko posveti radu, aktivnostima i funkcijama da izgubi osobni odnos s Isusom. Istaknuto je da redovnici nisu važni zbog uloga koje obnašaju niti zbog funkcija koje imaju u zajednici, nego zbog onoga što se događa u njihovoj nutrini.
Posebno je naglašena važnost karizme i „karizmatske osobnosti“ zajednice. P. Wons je objasnio da karizma predstavlja najdublji identitet zajednice i njezino poslanje u Crkvi. Živjeti karizmu znači autentično živjeti Evanđelje, a upravo Evanđelje mora biti motor života svake zajednice.
Govoreći o Evanđelju, p. Wons rekao je kako ono ne smije ostati samo riječ koja se svečano naviješta, nego mora postati stvarnost koja se živi, razumije, dijeli i svakodnevno svjedoči. Upozorio je na opasnost današnjeg vremena koje je obilježeno birokratizacijom i aristokratizacijom zvanja. Prema njegovim riječima, zvanje ne smije postati pitanje statusa, administracije ili privilegija, jer tada gubi svoju evanđeosku jednostavnost i autentičnost.
Jedna od važnih tema predavanja bila je i nestajanje Lectio Divina, odnosno molitvenog čitanja Božje Riječi, dok se sve više pojavljuje ono što je predavač nazvao Lectio humana – pretjerano oslanjanje na ljudska mišljenja, ideje i kriterije. Zbog toga je naglašena potreba povratka Evanđelju kao temeljnom izvoru redovničkog života.
Na kraju predavanja istaknuo je i vrijednost poslušnosti. Poslušnost nije predstavljena kao puko izvršavanje naredbi, nego kao otvorenost Božjoj volji i spremnost da čovjek vlastiti život usmjeri prema Kristu i Evanđelju.
Zaključno, predavač je naglasio kako budućnost redovničkih zajednica ovisi o njihovoj vjernosti Kristu, Evanđelju i vlastitoj karizmi. Zajednice ostaju žive onda kada u njima postoji autentična vjera, molitva, bratstvo i prisutnost Krista koja se može prepoznati u svakodnevnom životu njihovih članova.
s. Antonija Radosoljić
