Dana 14. veljače 2026. sestre Klanjateljice Krvi Kristove, Misionari Krvi Kristove, pridruženi članovi i članovi Zajednica Krvi Kristove, susreli su se u Vukovaru, u Borovu Naselju na proslavi svetkovine sv. Marije De Mattias. U okrilju crkve Gospe Fatimske, u narodu rado nazivane i Gospe Povratnika, slavljeno je, nakon klanjanja Presvetom oltarskom sakramentu, euharistijsko slavlje koje je predslavio p. Ilija Grgić, CPPS, poglavar hrvatske delegature Misionara Krvi Kristove, uz koncelebraciju p. Stjepana Ivana Horvata, CPPS i fra Matije Antuna Mandića iz župe Bezgrešnog Srca Marijina, Novo Selo-Vinkovci. Na početku nadahnute propovijedi istaknuo je radost zbog okupljenih vjernika sa svih strana Hrvatske gdje djeluju Klanjateljice Krvi Kristove i Misionari Krvi Kristove. Okupljeni na 221. rođendan sv. Marije De Mattias, pozvani smo čuti što nam donosi liturgija čitanja i to spremno povezati s osobnim životima, naglasio je propovjednik. Razloživši unutarnju dinamiku sv. Marije Magdalene koja je po Isusovoj smrti i uskrsnuću shvatila bit neopozive, neosporive i bezuvjetne Ljubavi, pozvao je prisutne da i sami zastanu nad ruševinama svoje vjere i nadanja, i da, kada misle da je sve vrijedno i dobro uništeno, ipak zavire u prazan grob jer ih ondje čeka novost Uskrsa. Upravo je tu sliku propovjednik spretno koristio kako bi evanđelje povezao sa stvarnošću grada Vukovara, grada mučenika i heroja. Kroz tri točke iznio je svojevrstan itinerarij iscjeljenja dubokih rana, koristeći primjer sv. Marije Magdalene, proroka Jeremije i svetog Petra. U prvoj točki navodi nužnost suočavanja, poput Marije Magdalene, sa svim onim što nas je slomilo i oduzelo nadu i povjerenje u ljudskost. Marija Magdalena, tražeći ono što joj je oduzeto, ćuti ipak da ljubav ne može nikada biti pobijeđena ni od koje sile. Nadalje, prorok Jeremija stavljen je okupljenima kao primjer onoga koji drugima prilazi, ne svojom snagom i idejama, već s dubokom i trajnom sviješću da je sve što čini i govori ono što Bog od Njega traži i na što ga nadahnjuje. Svagdašnja potreba našega vremena, kako navodi propovjednik, ono je što donosi sveti Petar – da svojim životom ne opovrgavamo, već pokazujemo da smo zaista otkupljeni i da nam puninu života ne daje materijalno bogatstvo, već ljubav Kristova koju smo iskusili i od koje živimo. Povrh toga, istaknuo je primjer života sv. Marije De Mattias i njezina nastojanja da nadahnuta navedenim primjerima svoj život spremno uloži za spasenje duša otkupljenih Krvlju Kristovom. Na kraju euharistijskog slavlja sve prisutne pozdravila je i s. Matija Pavić, regionalna poglavarica sestara Klanjateljica Krvi Kristove. U svojem je govoru istaknula zahvalnost za ovaj važan susret, dodavši da je za sestre klanjateljice privilegij služiti upravo ovome gradu koji ne skriva svoje rane, ali se i otvara Onome koji može te rane iscijeliti. Služeći po uzoru na sv. Mariju De Mattias, koja je i sama djelovala u vrlo turbulentnom povijesnom razdoblju, sestre su opravdale ono što je prilikom otvaranja zajednice u Vukovaru izrekla tadašnja regionalna poglavarica pok. s. Bernarda Krištić – da je to mjesto s kojeg će sestre posredovati vjernicima Božju blizinu i nježnost te pri tom biti znak Božje ljubavi, istaknula je s. Matija. Također, u svojem je govoru iskazala radost zbog novootvorenog Bračnog i obiteljskog savjetovališta u vukovarskom Domu branitelja u kojem djeluje s. Ljubica Radovac. Naposljetku, izrazila je svoju zahvalnost župniku fra Vjeranu Laziću, braći Misionarima Krvi Kristove, predslavitelju euharistijskoga slavlja p. Iliji Grgiću, svećenicima u koncelebraciji, đakonu br. Sebastijanu Sloviću, CPPS, sestrama koje djeluju u toj zajednici, s. Ljiljani Marić, s. Ljubici Radovac i s. Biljani Kostić te svima prisutnima. Na osobit se način obratila i domaćinima koji su za okupljene priredili obilnu okrjepu u prostorijama župe, kao i župnom zboru koji je skladnim liturgijskim pjevanjem pratio euharistiju.
Nakon završetka svete mise i okrjepe, okupljeni su se uputili na mjesto najvećeg masovnog stradavanja, na Ovčaru. Dirljivim govorima i molitvom odana je počast svim poginulima i nestalima koji su nesebično položili živote za našu slobodu. Potom se molitveni pohod nastavio na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata u Vukovaru. Okupljeni hodočasnici su molili i bili u sjećanju sa svim žrtvama i njihovim obiteljima, osobito vapijući u vjeri i nadi za pronalazak svih nestalih branitelja i civila. Prije odlaska iz Grada Heroja, uslijedio je posjet Memorijalnom centru Domovinskog rata koji je smješten u prostorima bivše vojarne 204. vukovarske brigade. U centru se nastoji održati sjećanje na sve teške dane rata te očuvanje memorijalnih lokacija. Prisutni su razgledali unutarnje i vanjske stalne postave centra te prisustvovali predavanju u kojem je opisano teško stradanje i mučeništvo stanovnika toga kraja u prvoj polovici devedesetih godina. Osobito dubok dojam tuge ostavio je obilazak rekonstrukcije logora Stajićevo i Begejci u podrumu vojne barake. Neljudski, zastrašujući uvjeti u kojima su mnogi ostavili svoje živote stavljaju pred posjetitelje brojna i mučna pitanja. Ta su dva logora bila smještena u štalama za uzgoj stoke, a temperatura se u zimskim mjesecima spuštala i do -10 °C. Kroz logor Stajićevo prošlo je 3000, a kroz logor Begejci oko 500 zatvorenika.
I unatoč svemu, kako pjesma Hrvoja Hegedušića pjeva „Stoji Grad“, i hrabro i neumorno daruje posjetiteljima svoju tešku i bolnu priču, ali i poziva na pomirenje, na suživot, poziva nas gledati Isusovim očima u neizmjernoj zahvalnosti onima koji su slijedili evanđelje na najradikalniji način i „dali svoj život za svoje prijatelje“. Sa zahvalnošću za sve proživljeno i u duhu iskrenog pijeteta, hodočasnici su se u predvečerje uputili svojim domovima.
s. Sunčica Kunić, ASC
