Prigodom promocije monografije „Povijest župe sv. Ilije proroka u Glamoču“ autora mons. Ante Orlovca obilježena je i 30. obljetnica djelovanja sestara Klanjateljica Krvi Kristove u toj župi.
Sestra Matija Pavić, regionalna poglavarica, tom je prigodom u svom govoru podsjetila na dolazak i djelovanje sestara. u Glamoču. Njezin govor donosimo u cijelosti:
Zahvalna sam za ovaj događaj i velika mi je radost biti ovdje s vama u Glamoču prigodom promocije knjige o Povijesti župe sv. Ilije proroka te podijeliti s vama nekoliko misli o sestrama Klanjateljice Krvi Kristove koje obilježavaju jedno povijesno razdoblje ove župe sv. Ilije u Glamoču, a također su i dragocjen dio njezine sadašnjosti.
„Evo gdje sam te odredio.” Riječi su koje je izgovorila Sveta MDM kad je stigla u Acuto, mjesto utemeljenja naše Druže 1834. godine. Upravo su te riječi sestre, po dolasku u župu sv. Ilije u Glamoč, zapisale u kroniku zajednice prije 30 godina. I kao da te riječi potvrđuju jedan Božji plan, jedan san, kojega bih s vama željela podijeliti kroz dvije slike, koje na snažan i karizmatski način predstavljaju 30 godina djelovanja sestara u ovoj župi – to je slika majke pelikana koja hrani svoje mlade i slika dobrog samaritanca.
Slika pelikana – simbol pelikana ukorijenjen je u legendi koja prethodi kršćanstvu. Legenda kaže kako u vrijeme gladi majka pelikan ranjava sebe, bodući se u prsa kljunom kako bi nahranila svoje mlade vlastitom krvlju i kako bi spriječila njihovu smrt. Kroz tu sliku sam promatrala djelovanje sestara i svećenika u ovoj župi u teškim i mukotrpnim godinama poraća, koji su upravo svojom nesebičnim ljubavlju i djelovanjem bili uz narod ovoga kraja.
Kako su došle sestre u Glamoč? Naime, 14. studenog 1995. godine, s. Ines Kezić, tadašnja provincijalna poglavarica, upućuje dopis biskupu Franji Komarici riječima: “Poštovani oče biskupe, u želji da dijelimo radost i patnje našeg prognanog naroda, osjećamo se potaknute započeti novo polje rada u vašoj biskupiji. Zato, dok vam s povjerenjem saopćavamo ovu našu odluku, ujedno vas molimo za dozvolu i podršku, kako bismo svoje planove mogle s blagoslovom započeti u korist naroda Božjega. Nadamo se da će se naša prisutnost i spremnost za pomoć u pastoralno-zdravstvenoj i karitativnoj djelatnosti biti od velike pomoći onima koji su istjerani iz svojih domova i trebaju graditi novi dom u novoj sredini, da pri tom očuvaju svoj vjernički identitet i ljudsko dostojanstvo.” Tako sestre postaju dio životne drame tolikih koji su ostali bez topline doma, obitelji i sigurnosti. Dolaze u Glamoč, mjesto utočišta za prognane i izbjegle Hrvate.
Slika dobrog samaritanca predstavlja lik Krista koji je došao služiti nama. I On sam nama predaje tolike potrebite. Uči nas kako ljubiti – Ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga. (Mt 22,39) Iz svega toga iščitavamo njegovu želju da se sestre i svećenici pobrinu za sve koji su pristigli u glamočki kraj. Oni doista tako i čine. Sestre u počecima dijele sudbinu protjeranog stanovništva – bez vlaste kuće i smještaja – žive u kući koja im je dana na uporabu.
Sestra Aneta, u pismu provincijalnoj poglavarici, nakon godinu dana boravka u Glamoču, piše; “Uselivši u pastoralni centar “sv. Ilije” u Glamoču, zajedno sa župnikom dijelili smo trenutke prvih mjeseci prognaničkog boravka kad nije bilo ni struje, ni vode, ni bilo kakve mogućnosti nabavke potrebnih stvari. Izbjeglicama i prognanicima je bilo posvećeno sve naše vrijeme. Radni dan je počinjao buđenjem i preporučivanjem svih onih koji će doći sa svojom ranjenom dušom. Svaki naš pojavak na ulici bio je prostor i vrijeme za susrete i rad. Svi su bili i suviše ranjeni i svatko je bio željan topline i riječi bez računice.”
I tako vrijeme teče, sestre, „u gostinjcu” – tj. zajednici i župi, nakon što se prilike stabiliziraju i privremeni smještaj većem broju ljudi postaje trajno boravište, brinu se za sve potrebe, proširuju svoje djelovanje kroz katehizaciju, animiranje liturgije, odgojno djelovanje – vrtić, socijalno-karitativno djelovanje i kroz rad u Domu zdravlja.
Sve sestre koje su djelovale u ovoj župi ugradile su sebe, poput pelikana, poput dobrog samaritanca, dan za danom živjele su za ovaj narod i privodile ga zajedno sa svećenicima stolu Božjemu. Svaka sestra je na svoj način bila znak nade služeći u “gostinjcu” svakodnevnog života. Potrebitima su vidale rane, pomagale im u njihovim potrebama, bez obzira na vjeru i nacionalnost, brinule se kako bi svi imali jednaka prava i dostojanstvo života.
Ovom prilikom želim spomenuti imena sestra koje su dio povijesti ove župe:
s. Aneta Anđelić,
s. Velimira Bosankić,
s. Mehtilda Čančar,
s. Milka Marković,
s. Ljubica Kodžoman,
s. Antoaneta Ugljarević,
s. Lucija Grgić,
s. Benigna Zelenika,
s. Simplicija Šimić,
s. Ana Iveljić,
s. Martina Katović,
s. Branka Gabrić.
Sada, s odmakom od 30 godina, nakon rata, ovo je mjesto postalo mjesto nade, pomirenja i suživota u kojega su ugrađene sestre, svećenici i Božji narod, jer ste ono što je bilo razrušeno izvana i iznutra, ponovno izgradili milošću Božjom i srcem koje prašta, srcem koje se nada.
Ostanite u nadi jer kako kaže poslanica Hebrejima: »Da bismo… mi pribjeglice imali snažno ohrabrenje da se držimo ponuđene nade. Ona nam je kao pouzdano i čvrsto sidro duše što ulazi u unutrašnjost iza zavjese, kamo je kao preteča za nas ušao Isus« (Heb 6, 18-20).
Svima vama, dragi Glamočani, želim da nikada ne izgubite nadu koja nam je dana, da je se čvrsto držite, nalazeći utočište u Bogu. Po riječima Pape Franje iz bule proglašenja jubileja, SPES NON CONFUNDIT: Ta nada, daleko veća od svakodnevnih zadovoljstava i poboljšanja životnih okolnosti, omogućuje nam izdići se iznad kušnji te nas poziva da idemo naprijed, ne gubeći iz vida veličinu cilja na koji smo pozvani, a to je Nebo.
