„I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih, i smrti više neće biti; ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti — jer prijašnje prođe. I reče Onaj koji sjedi na prijestolju: Evo, sve činim novo! I reče mi: ‘Napiši: Ove su riječi istinite i vjerne“ (Otk 21,4-5).
U razdoblju 1. – 3. svibnja 2025., regionalna poglavarica s. Zdravka Leutar, zajedno s odgojiteljicama s. Ivanom Husnjak i s. Laurom Cukar te postulanticama i novakinjama koje su završile kanonsku godinu novicijata u Rimu bile su na putu zvanom “Stopama gorljivih Klanjateljica”.
Svaka Klanjateljica jedinstvena je osoba, dar Božji za Družbu. Kroz povijest svaka pojedina sestra obilježila je svojim postojanjem i odazivom na Božji poziv ovu Družbu, a mnoge su svojom hrabrošću i odvažnošću življenja postale gorljivi apostoli i mučenice vjere.
Povijest cjelokupnog kršćanstva snažno je obilježena mučeništvom i svjedočkim životom, posebice u vrijeme Drugog svjetskog rata, vremenu komunizma, kao i vremenu teških i tada neizlječivih bolesti poput TBC-a. Teška je to povijest koju su iskusile i sestre Klanjateljice Krvi Kristove, sestre koje su nesebično i cijelim srcem pokazale i dokazale kako živjeti za Krista. Zato je ovaj put „Stopama gorljivih Klanjateljica“ od iznimne važnosti za sve sestre, a na poseban način one koje tek započinju svoj put redovništva.
Spremnost umrijeti mučeničkom smrću kako bi se svjedočilo za istinu ili pokazalo kako nije dopušteno činiti ono što Božji zakon drži zlim, ostaje potvrda nepovredivosti moralnog reda i svetosti Božjeg zakona, a mučenika čini autentičnim Kristovim svjedokom i sudionikom nebeske gozbe. U njihovu se životu ispunila euharistijska povezanost s mukom Gospodnjom: „Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.” (1 Kor 11,26).
Put “Stopama gorljivih Klanjateljica”, započele smo na spomendan sv. Josipa radnika, jutarnjom molitvom i svetom misom u regionalnoj kući na Tuškancu u Zagrebu koju je predslavio mons. Nedjeljko Pintarić. Potom smo se zajedno s molitvom na usnama uputile stopama gorljivih Klanjateljica. Put u našu lijepu Slavoniju, Pleternicu, gdje smo posjetile posljednje počivalište s. Eulalije Kulier. Kad su nakon Drugog svjetskog rata, 1946. godine, komunisti sestrama oduzeli sve škole i kuće, Eulalija je kao i mnoge druge sestre krenula u potragu za poslom. Živjela je i radila u Pleternici kao učiteljica i orguljašica. Ubili su ju nakon mučenja lokalni komunisti. Iz stana u Pleternici pored Požege, u kojemu je živjela, odveli su je u noći s 1. na 2. ožujka 1947., a tijelo joj je bačeno u rijeku Orljavu. Njeno izmučeno tijelo nakon topljenja snijega otkrili su mještani na blagdan Blagovijesti 25. ožujka. Trojica zločinaca komunista su došli noću i odveli nedužnu ženu, redovnicu, u nepoznato. To su bile „antifašističke akcije“ naoružanih komunističkih trojki protiv nemoćnih žena, a u stvarnosti je to bila pijana i razularena banda samozvanih „antifašista“, ubojica koja je godinama nakon završetka rata sijala smrt diljem Hrvatske. S. Eulalija pokopana je na mjesnom groblju u Pleternici.
Naš put potom se nastavlja posjetu obližnjoj Djedinoj Rijeci i počivalištu s. Josipe Nevistić. S. Josipa bila je skromna i jednostavna žena koja je cijeli svoj život posvetila poučavanju djece i mladih vjeronauku i sviranju. U to vrijeme, vrijeme okrutnih progona Crkve, jedno mučeništvo u bisernoj kruni hrvatskih mučenika pripada i sestri Josipi Nevistić. Sestra Josipa je prvo bila uhićena i jedno vrijeme je provela u zatvoru u Slavonskom Brodu, a u tom vremenu nije bilo čudno da se nekoga zbog nečega uhiti. To vrijeme je ostavilo traga na sestri Josipi, ali nikako ne i izgubljenu nadu, nada je zapravo bila veća, te izlaskom iz zatvora sestra Josipa nastavlja sa svojim radom. Jedne večeri iznenada su se pojavila dvojica ljudi, grubo zgrabili Josipu i odveli je sa sobom. Nitko od prisutnih žena nije se usudio ništa poduzeti. Svi su bili u velikom strahu. Prolazili su dani, tjedni, mjeseci, a da o sestri Josipi nije bilo nikakva glasa. Znalo se kako je više nema na životu, da je umorena nasilno, ali gdje, kako, gdje je ostalo njeno tijelo – to je bila, u prvo vrijeme, tajna. Nakon nekoliko godina, jedan pravoslavni vjernik koji je znao gdje je tijelo pokopano otkrio je jednom katoliku iz mjesta gdje leži tijelo s. Josipe. Nakon tog saznanja, tijelo sestre Josipe otkopano je u velikoj tajnosti. Trup su joj pronašli više u sjedećem nego u ležećem položaju, a glavu nekoliko metara dalje, također, bila je bez prstiju na rukama za koje se pretpostavlja da su bili odrezani prije nego je ubijena. Doista, sestra Josipa pokazuje koliko mučeništvo je bila spremna podnijeti za Krista. Njezino tijelo je u tajnosti preneseno i pokopano na groblju u Djedinoj Rijeci, čiji mještani s velikom ljubavlju do danas brinu za njezin grob. Njezino mučeništvo, prema tome, nije moglo imati nikakvu političku pozadinu, niti bilo kakve druge razloge, nego je izvršeno jedino iz mržnje na Boga, u čiju službu se ona potpuno uključila i za koga je bila spremna podnijeti sve muke, pa i samu mučeničku smrt.
Nastavak našeg putovanja dalje je išao prema Bosanskom Aleksandrovcu, koji je nakon oduzimanja samostana „Nazaret“ u Banja Luci, postao provincijalna kuća (do 1961.). Tu smo posjetile staro groblje gdje su posljednja počivališta naših sestara, pomolivši se za njihove duše i izmolivši večernju molitvu. U ratu 1992. – 1995. ekstremni su Srbi crkvu oštetili, a potom je otuđena, tako da se nekoliko godina tu nije moglo održavati bogoslužje. Iz samostana su 1995. protjerane sve preostale sestre u Hrvatsku pa su ga nastanile srpske izbjeglice. Godine 1998. crkva je vraćena, a 2000. vraćen je i samostan. U njemu je otvoren centar „Marjanovac“ za liječenje ovisnika o drogama kojega od 2001. do danas vode sestre Klanjateljice. Novi je to vid vrlo korisnog apostolata u naše vrijeme. Put „Stopama gorljivih Klanjateljica“, prvoga dana, završile smo u Novoj Topoli, posjetom groblju, slušajući o životima sestara koje su živjele u tim uvijek vrlo nemirnim i ratom pogođenim područjima, njihovoj odvažnosti, hrabrosti, gorljivosti i nadasve ljubavi prema Kristu i bližnjima. Dan smo završile zajedničkom večerom kod sestara u Novoj Topoli koje su nas srdačno primile u okrilje doma.
Drugi dan našeg putovanja započeo je posjetom Banja Luci, kolijevci naše Regije Zagreb, kamo su sestre predvođene s. Herminom Gantert, a na poziv oca Franza Pfannera prvi put došle na ova područja. Nakon toga, uslijedio je posjet sestrama u današnjem samostanu Novi Nazaret, gdje su nas sestre srdačno primile. Zatim smo se uputile na groblje sv. Marka u Banja Luci i posjetu Nazaretu (gdje su nekada bile sestre, a nalazio se u samom centru Banja Luke, danas je tu smještena vojarna). Zanimljivo je istaknuti kako se zemni ostatci mnogih sestara nalaze na području Nazareta, a mnoge od njih su prebačene na posljednje počivalište na groblje sv. Marka. Svoj daljnji put, nastavile smo molitvom na putu prema Bugojnu i posjetu posljednjeg počivališta s. Lidije Subašić. Putem po lijepoj i zelenoj Bosni, divile smo se bogatstvu krajolika kojeg je samo Bog mogao tako kreirati, zajedno pjevajući i moleći. Pronašavši posljednje počivalište s. Lidije koja je umrla kao mlada sestra od posljedica TBC-a, bile smo uzbuđene, jer riječ je o mladoj sestri koja je živjela za Krista do posljednjeg daha svog kratkog života. S. Lidija bavila se glazbom i ručnim radom. Svoje brzo, kratkotrajno spremanje za vječnost iskorištavala je najvećom brižljivošću i u svemu se predala volji Božjoj. S. Lidija preminula je 10. prosinca 1949. u Bugojnu kod svojih roditelja kao redovnica jer se u tom vremenu kuća Matica morala iseliti.
Potom smo nastavile naše putovanje prema Duvnu (Vučkovine) i posljednjem počivalištu s. Ive Protuđer. S. Ivi pred maturu pojavili su se prvi znakovi neizlječive bolesti, multiple skleroze radi čega je otpuštena iz Družbe. Vlastita obitelj, majka, braća i sestre, nisu imali uvijete za primiti ju jer je bolest progredirala te su ponovno pokucali na naša vrata. Na njezinu molbu i preporuku nekih crkvenih dostojanstvenika te nakon konzultiranja s većim brojem sestara u provinciji, provincijalna uprava ju je primila 1. travnja 1977. i smjestila u Bosanski Aleksandrovac, gdje su je sestre s ljubavlju njegovale, bez ikakve naknade od njezinih najbližih. Sve je više u njoj rasla želja da postane redovnica. „Da mu dokažem svoju ljubav želim prihvatiti sve što mi dadne. Znam da su svaki križ Božje oči promotrile, Božje srce ogrijalo i Božja ljubav poslala kao pozdrav s neba. Po ljubavi Presvete Krvi, nadam se da ćete ovu molbu pozitivno riješiti. Sada Vas ponovno molim da me primite kao pravog člana Družbe. Gledajući sestre dan za danom se u meni još više potencira ta želja. Nisam sposobna za vanjski apostolat. Želim moliti za sve sestre, ove drage mi Družbe. Želim im puno milosti izmoliti. Želim za njih trpjeti, na njih misliti, jednom riječju za njih živjeti. Htjela bih da budu prave Kristove zaručnice. Zaručnica je tu da pomogne zaručniku.“ – riječi su to s. Ive koje je napisala u svojoj molbi da je se ponovno primi u samostan. Kako je to bio poseban slučaj, provincijalna uprava je tražila razjašnjenje iz Rima. Majka generalica je dala „zeleno svjetlo“ i pozvala se na iznimke koje predviđa Crkveni zakon. Tako je nakon kratke priprave, 2. veljače 1978. položila zavjete. Zadnje dvije godine izgubila je sposobnost govora pa se s njom moglo sporazumijevati samo znakovima, dok je sve mogla čuti i razumjeti. Bila je potpuno nepokretna. Iako je za pokop u Bosanskom Aleksandrovcu sve bilo pripravno, na vijest o smrti drugi brat iz Duvna stopirao je sahranu u Bosanskom Aleksandrovcu. U posljednji čas stigao je telegram s viješću da će sahrana biti u Duvnu, njezinom rodnom mjestu. S. Iva je primjer potpunog predanja Gospodinu i prihvaćanja svih muka koje su je dočekale u ovozemaljskom životu, a oduševljenost Klanjateljicama i predanje svih svojih patnja, Gospodinovim, dala nam je primjer kako i u bolesti i muci živjeti Krista i Njemu se predati, vjerovati kako je On svojom prolivenom Krvlju otkupio nas i oslobodio od grijeha.
Dalje smo nastavile prema Tomislavgradu gdje smo bile na misi u bazilici svetog Nikole Tavelića, te u zalasku dana na posljednjem počivalištu u Stipanićima, obiteljima sadašnjih i budućih Klanjateljica Leutar i Braovac. Na večeri nas je ugostila obitelj Braovac u čijem smo domu, ispunjen vjerom, nadom i ljubavlju, osjećale velikodušno gostoprimstvo i dobrodošlicu.
Treći dan našeg puta „Stopama gorljivih Klanjateljica“, uputile smo se prema Krućevićima, malom mjestu nedaleko Međugorja u kojem posljednje počivalište ima s. Olga Bukovac. S. Olga bila je u našem zabavištu u Nazaretu s drugim svojim sestrama. Odlučila se u školi sestara da bude Klanjateljica te je prošla potrebnu formaciju i obrazovanje. Radila kao odgojiteljica u zabavištu u Nazaretu kroz koji je i sama prošla. Nakon progona sestara, u bijegu prema Zagrebu, gdje je imala rodbinu, oboljela je od TBC-a. Kad je bolest uzela maha, vratila se u svoju obiteljsku kuću u Hercegovini i bila na oporavku kod roditelja. Morala se izolirati u kući jer je imala brojnu mlađu braću i sestre koji bi se mogli zaraziti. Svoju je majku tada naučila kojim redoslijedom treba obući redovničko odijelo kada umre. Pobožno je primila sakramente te izgovarajući riječi „Isuse, Ti si sav moj – ja sam sva Tvoja“ – zaklopila oči. Umrla je u obiteljskom domu te je pokopana u svom rodnom mjestu Krućevići. U kombiju smo slušale svjedočanstvo naše regionalne poglavarice kako su neke sestre posebno molile zagovor s. Olge i s. Ive za dječji vrtić Acuto u velikim izazovima njegova nastajanja te kako je Gospodin po njihovu zagovoru uslišio molitve te vrtić danas ima plodonosno djelovanje.
Poslije obilaska posljednjeg počivališta s. Olge, uputile smo se našoj nebeskoj Majci Mariji, u Međugorje, gdje smo slavile svetu misu, nakon čega smo se uputile prema Hrvatskoj, Dalmaciji, Sitnom Donjem u kojem nas je srdačno primila i ugostila obitelj Radosoljić. Nakon okrijepe i radosnog zajedništva, uputile smo se prema gradu Šibeniku. U Šibeniku, na gradskom groblju, svoje posljednje počivalište imaju s. Imelda (Regina) Matešić i s. Vjera (Frana) Kužina. S. Imelda (Regina) Matešić vrlo mlada sestra u kratkom je roku oboljela od paralize živaca i bolesti mjehura te je svoj oporavak imala u Dalmaciji, ali umjesto opravka, dogodila se velika patnja. Neizmjerno je patila ta mučenica, ali s odanošću i ljubavlju, te je u šibenskoj bolnici preminula 23. prosinca 1945. Svojim ugodnim karakterom, na lagan je način privodila dječje duše dragom Bogu i izgrađivala ih u duhovnom životu. Dobro je shvatila poziv sestre Klanjateljice Predragocjene Krvi, da treba osvajati duše. S. Vjera (Frana) Kužina je također sestra koja je umrla jako mlada, od posljedica TBC-a. Unatoč svojoj bolesti, bila je vrlo radina, marljiva, ponizna i poslušna sestra.
Svoj put nakon Šibenika nastavile smo prema Ražancu gdje smo posjetile obitelj Marelić. I u ovom smo domu bile dočekane otvorena, radosna, a nadasve velikodušna srca.
Sestre čija smo posljednja počivališta posjetile na ovom putovanju i s čijom smo se životima putem upoznale, primjer su života Klanjateljice, mučenice u različitim oblicima, ali gorljive svjedokinje ljubavi prema Bogu i čovjeku. Poruke koje nam daju svojim životima su itekako potrebne svijetu, a posebno ih možemo osjetiti u našim hrvatskim prilikama. Sestre su pokazale spremnost darivanja sebe za zajednicu, sve do žrtve vlastitog života. Ovaj put „Stopama gorljivih Klanjateljica“ jest primjer, sadašnjim, a na poseban način mlađim generacijama. To je povijest koja se ne smije zaboraviti, već o kojoj je potrebno govoriti i svjedočiti, pa i pod cijenu vlastitog života. Zahvaljujemo Gospodinu i sestrama za darovanu priliku upoznavanja sa životima Klanjateljica koje ne smiju biti zaboravljene.
s. Antonija Radosoljić, novakinja
