14.
don Giovanni Merlini
prosinac 1836.[1]
Prvo izdanje: M. De Mattias, Pisma, vol. I., br. 7
Odgovor u: G. Merlini, Pisma Mariji De Mattias, vol. I., br. 1 (talijansko izdanje)
Povjerava stanje svoje duše, povezanost s Bogom i svoje odnose sa sestrama u zajednici.
Živjela Krv Isusa Krista
Prečasni Oče!
Evo me kako bih Vam iznijela neke stvari s obzirom na svoj duh, koji ponekad muče veliki strahovi, a ponekad uživa mir srca.
Nakon uobičajenog straha, kao što Vam je poznato, napadi su ovih dana bili jači, a 16-tog sam se povukla u samoću do nogu Raspetog jer nisam našla drugo rješenje.
Najprije sam jedno vrijeme provela u tišini, jedva sam mogla reći Isuse moj, milosrđe, ali bez ikakvog osjećaja pobožnosti, a zatim sam osjetila kako se u meni pojavila velika želja ugoditi Isusu. Moje je srce briznulo u gorki plač i činilo mi se da želi iskočiti iz grudi. Govorila sam: O, moj Isuse, nisam sposobna činiti ono što se tebi sviđa; ne mogu biti ponizna bez tvoje milosti, ne mogu biti poslušna bez tvoje milosti, ne mogu te ljubiti bez tvoje milosti; učini kako bih ti ugodila zbog tvoje smrti, zbog tvoje muke, zbog tvoje Krvi, zbog boli Presvete Djevice Marije, pomozi mi ispovjediti se po tvome srcu, daj mi veliku mržnju prema svemu onome što se tebi ne sviđa; evo me čitave, iznutra i izvana, učini od mene ono što ti se sviđa; ne zaslužujem to, ali ti to učini po svom milosrđu.
Govorila sam te i slične stvari, a osjećala sam kao da mi srce želi izići iz grudi radi čežnje za Isusom. Sve mi se to dogodilo uz veliki mir u srcu i uz more suza.
Tako sam se osjećala cijeli dan i ostala u slomljenosti svoje ljudske naravi. Drugi dan mi se dogodilo skoro isto: ostalih sam dana bila pogođena nestrpljivošću prema mojim dobrim sestrama zbog nečega što mi se činilo da nije dobro, ali bez njihove krivnje, nego iz nepažnje. Ipak mi se čini da nisam rekla nijednu riječ koju sam prije govorila, ali osjećam da sam ih upozorila s premalo blagosti, što mi je jako žao. Moji nedostaci izgledaju mi tako veliki da me tjeraju u očaj. Ovo kažem jer Vam želim reći sve.
Borila sam se pišući ovo pismo jer mi se činilo da Vam ne treba iznositi ove stvari. Što se tiče nedostataka i mana, koje me tjeraju u očaj, kako sam rekla, ohrabrujem se govoreći Gospodinu: O, moj Stvoritelju, što mi time želi reći tvoje milosrđe? Reći će da će još više pobjeđivati. I dok ovo govorim osjećam da mi se srce ispunja povjerenjem u božansku dobrotu i nadam se da se neću postidjeti.
Muči me misao da se moj život ne može svidjeti Bogu dok je bez križa i da su ovi križevi nedovoljni. Stoga sam poželjela javno poniženje, ako bi to bilo drago Bogu, i prikazala sam se Gospodinu kako bi sa mnom činio ono što želi, samo da ga više ne vrijeđam, nego da ga ljubim, zadovoljna kad bih bila i u zatvoru, ali da ga ne vrijeđam, jer se samo toga bojim.
Prije sam Vam pisala kako želim veliku ispovijed, ali je želim učiniti pred Vama. Sve mi je bez Isusa jako gorko, kao na primjer jelo, spavanje i slično. Želim se mrtviti kako bih u svemu nasljedovala Isusa. No ne znam se mrtviti i hodam govoreći: O, kako je teško, moj Isuse, raditi bez tebe. To osjećam kad mi nedostaje čistoća nakane.
M. D. M.
Presvijetlom i mnogopoštovanom gospodinu
Don Giovanniju Merliniju
Misionaru Predragocjene Krvi
Rim – Albano
———-
[1] mjesec je iščitan s poštanskog pečata, a godina uspoređujući korespondenciju s G. Merlinijem (usp. G. Merlini, Pisma Mariji De Mattias, vol. I., br.1)