|
Magdalena Weber rođena je 7.
srpnja 1822. u jednostavnoj, pobožnoj tkalačkoj obitelji u
Glottertalu, kneževina Baden (Njemačka). Kao dijete bila je
boležljiva, ali već od najranije dobi spominje se da je
imala duhovna i mistična iskustva. S četiri godine imala je
san – mistično iskustvo zaruka s Kristom i u tom snu je
vidjela povorku bijelih djevica koje ju slijede.
Prvi vjerski odgoj dobila je u
obitelji od svoje majke, koja ju je rano naučila moliti tako
da je Magdalena od rane dobi bila jako pobožna.
Njezin župnik uočio je njezinu
veliku pobožnost i dopustio joj da primi prije vremena Prvu
pričest, koju je primila s dubokom unutarnjom srećom.
U mladenačkoj dobi njezin se
vjerski žar počeo smanjivati, najviše pod utjecajem
vršnjakinja i rođakinja. No majka ju je upozorila na to i
ona je s velikom revnošću počela odbacivati svaki oblik
taštine i vratila se duhovnom životu.
Zbog svog povučenog života
ispunjenog Kristom i duhovnim aktivnostima, nailazila
je na veliko protivljenje svoga oca, vršnjakinja, nekih
mještana, pa i samog župnika.
1842. Magdalena zajedno s
nekoliko djevojaka iz mjesta odlazi na pučke misije u
Blodelsheim (Elzas, Francuska). Već prvog dana djevojke su
doživjele dubok duhovni poticaj i odlučile odbaciti svaku
navezanost i taštinu. Vidjevši njihovu revnost i žar,
misionar ih je uputio na mladog svećenika Karl Rolfusa, koji
im postaje duhovni vođa.
Rolfus je uskoro imenovan za
kapelana u Glottertalu. Godina dana njegove službe u
Magdaleninu rodnom mjestu bila je puna milosti za nju i
ostale djevojke. Magdalena je sazrijevala za duboko mistično
sjedinjenje s Kristom tako da je gubila naravne potrebe za
hranom i spavanjem, a prava hrana bila joj je razmatranje
muke Kristove i pričest.
Nakon
Rolfusova odlaska djevojke su nastavile napredovati u istom
duhu i održavati kontakt s njim, a on im je obećao da će im
pomoći naći smještaj kako bi osnovale samostan vječnog
klanjanja u čast Krvi Kristove. Kako liberalna vlast u
Badenu nije pružala tu mogućnost, prilika se pokazala u
malo m hodočasničkom mjestu Steinerbergu u kantonu Schwyz u
Švicarskoj gdje je ondašnji župnik, veliki štovatelj Krvi
Kristove preko Rolfusa pozvao sestre. One dolaze tamo 1845.
i smještaju se u blizini crkve sv. Ane u kojoj su s velikom
revnošću otpočele vječno klanjanje. (slika desno –
Steinerberg)
8.
9. 1845. sestre su proglasile danom utemeljenja Družbe
Dragocjene Krvi za vječno klanjanje Presvetom Oltar skom
Sakramentu i za poglavaricu izabrale Magdalenu Weber, koja
je uzela redovničko ime Marija Theresia od Predragocjene
Krvi. Iako je početak bio skroman, duh zajednice bio je
ogrnut jedinstvom i skladom i uskoro se povećavao broj
sestara. (slika desno – U prizemlju ove zgrade osnovan je
prvi samostan sestara u Steinerbergu)
S. Theresia je svoju zadaću
vodstva prihvatila u duhu poniznosti i pomoću darova
milosti. Zajednicu je resila međusobna sloga, ljubav i
natjecanje u djelima ljubavi i pokore, u kojima je Terezija
prednjačila.
Zbog molbe župnika, zajednica
se posvetila i školi za djevojčice, a vlasti prisiljavaju
sestre da završe školu za učiteljice i polože ispite. Zatim,
novim zakonom u Švicarskoj bilo je dopušteno da redovničke
zajednice imaju škole, ali moraju biti odobrene od crkvenih
vlasti. Kako ova zajednica nije imala crkveno odobrenje,
Rolfus stupa u kontakt s Misionarima Krvi Kristove u Rimu i
preko njega se ova Družba 13. ko1ovoza 1847. pripaja
sestrama Klanjateljicama Krvi Kristove.
Međutim,
već na početku uslijedile su velike kušnje za zajedn icu.
Pojavila se neobična bolest od koje su sestre jedna za
drugom umirale. U samo dvije godine umrlo je 26 sestara, a
mnoge su oboljele. Rolfus je bio optužen i zatvoren. I sama
poglavarica Theresia oboljela je od iste bolesti. (slika
desno – Imena sestara pokopanih u Steinerbergu)
1848. pobjedom liberalne
vlasti u kantonu Schwyz, sestre su dobile nalog da se moraju
iseliti iz svog samostana u Steinerbergu. Na putu prema
nekom sigurnijem odredištu s. Theresia je umrla, a
naslijedila ju je s. Celestina Meier. Vlasti su dopustile da
bude sahranjena u Steinerbergu.
Ostale sestre krenule su prema
Elzasu u Francuskoj. Na putu su se zaustavile u mjestu
Ottmarsheim, gdje im je župnik Béhé ponudio prostor i one su
odlučile ostati. U to vrijeme sestre su počele dopisivati se
s. Marijom De Mattias i dobile su Pravilo Klanjateljica Krvi
Kristove.
1857. sestre su rado
prihvatile poziv župnika iz Gurtweila (Baden) da dođu tamo i
rade s napuštenim djevojčicama. Vide to kao povoljnu
mogućnost da razviju svoje apostolsko djelovanje i žive po
uzoru na Mariju De Mattias.
Dolazi
do napetosti između sestara u Ottmarsheimu koje ne mogu u
potpunosti prihvatiti Pravilo i apostolski način života
Klanjateljica, već žele zadržati isključivo kontemplativno
usmjerenje kao na počecima. Zato se odlučuju priključiti
jednoj benediktinskoj družbi, dok Klanjateljice u Gurtweilu
prihvaćaju Pravilo i apostolsko usmjerenje svoje zajednice i
time potvrđuju pripadnost svojoj Družbi Klanjateljica Krvi
Kristove. (slika desno – Ottmarsheim, Crkva i
benediktinski samostan sv. Ane kojima se pripojio dio
sestara) |