| |
KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI U SRIJEDU 14. VELJAČE 2007.
Žene
u službi Evanđelja
„Draga braćo i sestre, danas,
dovršavajući naša razmišljanja o svjedocima kršćanstva koje
se rađa što ih spominju novozavjetni spisi, posvećujemo
svoju pozornost mnogim ženskim likovima koji su odigrali
važnu i dragocjenu ulogu u širenju evanđelja. Njihovo
svjedočanstvo ne može biti zaboravljeno, u skladu s onim što
je sam Isus rekao o ženi koja mu je pomazala glavu malo
prije njegove Muke: "Zaista, kažem vam, gdje se god bude
propovijedalo ovo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će
se i ovo što ona učini - njoj na spomen" (Mt 26,13;
Mk 14,9). Povijesno možemo razdvojiti ulogu žena u
prvom kršćanstvu na vrijeme Isusova zemaljskog života i
vrijeme događaja koji se odnose na prvi kršćanski naraštaj.
Premda je Isus među svoje
učenike izabrao dvanaestoricu muškaraca, da "budu s njime i
da ih šalje propovijedati" (Mk 3,14-15), broju
učenika bile su pridružene i mnoge žene. Nije mi namjera
ovdje govoriti o onima koje je susretao usput, počevši od
proročice Ane (usp. Lk 2,36-38), pa do Samarijanke
(usp. Iv 4,1-39), Sirofeničanke (usp. Mk
7,24-30), žene s krvarenjem (usp. Mt 9,20-22) i
grešnice kojoj je oprošteno (usp. Lk 7,36-50). Ne
govorim ni o ženama koje su likovi nekih od Isusovih
prispodoba, kao što je na primjer žena koja mijesi kruh (Mt
13,33), žena koja gubi drahmu (Lk 15,8-10) ili
udovica koja dosađuje sucu (Lk 18,1-8). Značajnije su
za našu temu one žene koje su odigrale aktivnu ulogu u
sklopu Isusova poslanja. Na prvom mjestu misao se naravno
upravlja prema Djevici Mariji, koja je svojom vjerom i
majčinskom zauzetošću na jedinstven način sudjelovala u
našem otkupljenju, tako da ju je Elizabeta mogla nazvati
"blaženom među ženama" (Lk 1,42), dodajući: "blažena
ti što povjerova" (Lk 1,45). Postavši učenicom Sina,
Marija je u Kani pokazala potpuno povjerenje u njega (usp.
Iv 2,5) te ga je slijedila sve do podno križa, gdje je
od njega primila majčinsko poslanje prema svim njegovim
učenicima uosobljenima tada u Ivanu (usp. Iv
19,25-27).
Tu su potom razne žene koje su
s različitih razloga okruživale Isusovu osobu i imale
odgovorne uloge. Rječit su primjer žene koje su slijedile
Isusa kako bi mu svojim materijalnim sredstvima pomagale, a
od kojih Luka poimenično spominje tri: Mariju iz Magdale,
Ivanu, Suzanu i "mnoge druge" (usp. Lk 8,2-3); potom
sestre Marta i Marija koje su ga primile u kuću (usp. Lk
10,38-42; Iv 11,20-28s); žene koje, za razliku od
Dvanaestorice, nisu napustile Isusa na času Muke (usp. Mt
27,56.61; Mk 15,40). Među njima osobito se ističe
Magdalena, koja nije samo nazočila Muci, nego je bila i prvi
svjedok i navjestitelj Uskrsloga (usp. Iv
20,1.11-18). Upravo Mariji iz Magdale Sveti Toma Akvinski
daje naročiti naslov "apostolice apostola" (apostolorum
apostola), posvećujući joj ovo lijepo tumačenje: "Kao što je
jedna žena prvom čovjeku navijestila riječi smrti, tako
jedna žena prva apostolima naviješta riječi života" (Super
Ioannem, ed. Cai, § 2519).
I u krugu prve Crkve ženska je
prisutnost sve samo ne nevažna. Ne želimo govoriti o četiri
neimenovane kćeri "đakona" Filipa, koje su živjele u
Cezareji Primorskoj i bile obdarene "proročkim darom", to
jest sposobnošću javnog nastupa pod djelovanjem Duha Svetoga
(usp. Dj 21,9). Kratkoća izvještaja o njima ne
dozvoljava preciznije zaključke. Zapravo svetom Pavlu
dugujemo širu dokumentaciju o dostojanstvu i ulozi žene u
Crkvi. On polazi od temeljnog načela prema kojemu za
krštenike ne samo da "nema više: Židov - Grk... rob -
slobodnjak", nego ni "muško - žensko." Razlog je tomu što
smo "svi Jedan u Kristu Isusu" (Gal 3,28), to jest
svi su združeni u isto temeljno dostojanstvo, premda svatko
ima naročitu ulogu (usp. 1 Kor 12,27-30).
Apostol prihvaća kao nešto
normalno da u kršćanskoj zajednici žena može "proricati" (1
Kor 11,5), to jest javno govoriti pod utjecajem Duha
Svetoga, dokle god je to na izgradnju zajednice. Stoga i
sljedeća pouka da ženama na kršćanskim skupovima "nije
dopušteno govoriti" (1 Kor 14,34) treba biti
relativizirana, premda se o tom problemu, čije rješenje
prepuštamo egzegetima, još uvijek raspravlja. Prošle smo
srijede već susreli lik Priske ili Priscile, žene Akviline,
koja je u dva slučaja začudo navedena prije svoga muža (usp.
Dj 18,18; Rim 16,3): i jedno i drugo u svakom
slučaju Pavao označuje kao svoje "suradnike" (Rim
16,3).
Neke druge važne likove ne
možemo zanemariti. Potrebno je, na primjer, imati na umu da
je kratku Poslanicu Filemonu Pavao zapravo naslovio na jednu
ženu imenom "Apija" (usp. Flm 2). Vulgata svetog
Jeronima označuje ju kao "soror carissima" (predraga sestra)
te se mora zaključiti da je u zajednici u Kolosima ona
zasigurno zauzimala značajno mjesto. U svakom slučaju, to je
jedina žena što je Pavao spominje među naslovnicima svojih
poslanica. Na drugom mjestu Pavao spominje neku "Febu",
označenu kao "poslužiteljicu" (grč. diakonos) Crkve u
Kenhreji, lučkom gradiću istočno od Korinta (usp. Rim
16,1-2). Premda taj naslov još nije imao točno određeno
ministerijalno značenje hijerarhijskog reda, on izriče pravu
odgovornu službu što ju je ova žena vršila u korist te
kršćanske zajednice. Pavao preporučuje da je se primi
srdačno te joj se pomogne "u svemu što ustreba", te dodaje:
"ona je bila zaštitnicom mnogima i meni samomu." U istom
kontekstu apostol Pavao vrlo istančanim opisima spominje
imena drugih žena: Marija, Trifena, Trifoza i "ljubljenu"
Persidu, kao i Juliju, za koje otvoreno piše da su se "mnogo
trudile za vas" ili "mnogo trudile u Gospodinu" (Rim
16,6.12a.12b.15), ističući tako njihovu snažnu crkvenu
zauzetost. U Crkvi u Filipima mora da su izrazitu ulogu
imale dvije žene imenom "Evodija i Sintiha" (Fil
4,2): Pavlovo pozivanje na njihovu međusobnu slogu daje
naslutiti da svu ove dvije žene imale značajnu ulogu unutar
te zajednice.
U biti, povijest kršćanstva
razvijala bi se sasvim drugačije da joj svoj velikodušni
doprinos nisu dale i žene. Stoga, kao što je napisao moj
časni prethodnik Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Mulieris
dignitatem, "Crkva zahvaljuje svim ženama i svakoj
ponaosob... Crkva zahvaljuje za sve izraze ženskoga "genija"
koji su se pojavili kroz povijest u svim narodima i
državama; zahvaljuje za sve karizme što ih Duh Sveti daje
ženama u povijesti Naroda Božjega, za sve pobjede što ih
sama duguje njihovoj vjeri, nadi i ljubavi: zahvaljuje za
sve plodove ženske svetosti" (br. 31). Kao što se vidi,
pohvala se odnosi na žene i izrečena je uime čitave crkvene
zajednice. I mi se pridružujemo toj pohvali, zahvaljujući
Gospodinu jer vodi Crkvu služeći se bez razlike muškarcima i
ženama, koji znaju kako da njihova vjera i njihovo krštenje
donesu plod za dobro čitavog crkvenoga Tijela, na veću slavu
Božju.“ |
|
Naslovnica
Tema godine
