Duhovnost | Molitvena zajednica | Kontakt

:: Glavni izbornik ::
 

Naslovnica Tko smo mi Povijest...

Prve tri Klanjateljice Krvi Kristove s 13 pripravnica predvođene s. Herminom Gantert dolaze iz Feldkircha (Austrija) u Banja Luku, 7. listopada 1879. na poziv trapista o. Franza Pfannera. Smjestile su se u preuređeni turski čardak koji se nalazio na kupljenom zemljištu. Sljedećeg dana blagoslovio ga je o. Pfanner i nazvao ga «Sv. Josip u Nazaretu». Kasnije je ostao samo naziv samostan Nazaret.
 

Unatoč početnom siromaštvu i jednostavnosti života, zajednica je započela izgradnju samostana u kojem postepeno širi apostolsko djelovanje: otvaraju sirotište za siromašne djevojčice, osnovnu (pučku) školu do 4. razreda, kasnije i građansku školu (daljnja 4 razreda), konvikt za djevojčice i internat za djevojke koje su htjele stupiti u samostan. U početku je većina zvanja bila iz Njemačke i Austrije, a kasnije pristupaju i djevojke iz domaćih obitelji. (slika desno - Sirotište u Nazaretu)
 

Ubrzo sestre osnivaju prve zajednice u okolici Nazareta: samostan Marjanovac u Rudofstalu danas Bosanski Aleksandrovac (1885.), Marija Pomoćnica u Banja Luci (1887.), Sveta Obitelj u Mittel-Windthorstu, danas Nova Topola (1888) i druge. (slika desno – Samostan Marjanovac u Bosanskom Aleksandrovcu)
 

To su većinom bila mjesta s doseljenim njemačkim kolonistima u kojima sestre otvaraju škole, dječja zabavišta, sirotišta i konvikte, ali primaju djecu drugih narodnosti i vjeroispovijesti. Novac za gradnju i uzdržavanje škola dobivaju od skromnih doprinosa učenica, vlastitog rada, a najviše od dobročinitelja koje redovito obilaze diljem Austro-Ugarske Monarhije.
 

Povećanjem broja samostana, škola i sestara na Vrhovnom kapitulu u Rimu 1894. proglašen je vikarijat s centrom u samostanu Nazaret. Osnovane su nove zajednice u Bihaću (1894.), Mahovljanima (1894.), Bosanskoj Gradišci (1898.), Zenici (1903.),  Jajcu (1912.) u Gornjoj, Srednjoj i Donjoj Topoli, a u Hrvatskoj na otoku Silbi (1927.), Karlovcu (1928.), te niz zajednica u Dalmaciji 30-tih godina. (Škola u Zenici)
 

Glavni apostolat sestara bile su škole i dječja zabavišta (vrtići). U školama uz redovitu nastavu i vjerski odgoj organiziraju priredbe, satove glazbe i ručnog rada.

Zbog političkih nemira na Balkanu početkom 20.st. i zbog straha od progona sestara njemačkog porijekla, ali i potrebe rada s iseljenicima, petnaest sestara odlazi u Ameriku, gdje kasnije nastaje Provincija Kolumbija.

1908. sestre  dolaze u Austriju i u Rankweilu otvaraju zajednicu. Kasnije će dolaskom novih sestara i osnivanjem zajednica nastati Provincija Schaan na području Liechtensteina, Švicarske, Njemačke i Austrije.

Vikarijat Nazaret zbog povećanja broja sestara i zajednica postaje 1929. Provincija, a prva poglavarica bila je ujedno hrvatskog podrijetla s. Lucija Kulier.

Kako su većina sestara bile učiteljice, zbog potrebe njihovog školovanja, sestre 1933. dolaze u Zagreb. Na poklonjenom imanju, tada još u predgrađu Zagreba, 1934. otvaraju zajednicu na Miramarskoj cesti 100 gdje vode zabavište za radničku djecu.

Provincija svoj vrhunac doživljava pred II. svjetski rat: broji preko 500 sestara te više novootvorenih zajednica i škola u Bosni i Hrvatskoj. (slika desno- Prvi zavjeti sestara)

Slijedilo je nestabilno vrijeme rata (1941.-1945.) kada su sestre prisiljene zbog opasnosti i razrušenosti zatvoriti neke zajednice, a mnogi samostani služili su i kao bolnice i smještaj za ranjenike koje su i sestre njegovale.

Zajedno s njemačkim kolonistima pred kraj rata u Njemačku odlaze sestre njemačke nacionalnosti. Kasnije su one stupile u Provinciju Schaan. 12 sestara poljske narodnosti također odlazi u Poljsku. One će kasnije osnovati Provinciju Wroclaw.
 

Prilike nakon rata postaju još teže za sestre jer su ostale bez osnovnih uvjeta za svoj rad i preživljavanje. Zakonom Ministarstva prosvjete ukinute su sve privatne škole i vrtići. Sve školske zgrade, imovina u njima i dio posjeda oduzeti su sestrama te su postali društvena svojina. Morale su napustiti svoje kuće i škole u Banja Luci, u Bos. Gradišci, Zenici, Jajcu, Bihaću i samostan Nazaret. (Samostan Nazaret oduzet 1949.)
 

Zbog toga mnoge sestre privremeno ili trajno odlaze svojoj rodbini ili u samostane koji su bili pretrpani, a većina nalazi smještaj u župama. Uslijedilo je vrijeme velikog siromaštva i privikavanja na nove okolnosti, a mnoge moraju skinuti odijelo i raditi u državnim službama.

Zbog odlazaka sestara kućama, u Njemačku, Poljsku te bolesti i smrti sestara, neprimanja novih pripravnica do 1956., broj sestara u Provinciji znatno se smanjio.

Sestre je osobito pogodio gubitak samostana Nazaret 1949. Iz njega su većinom starije i bolesne sestre kamionima prevezene u samostane u Bosanskom Aleksandrovcu i Novoj Topoli. Provincijalna uprava je iz Nazareta prešla u Bos. Aleksandrovac.
 

Želeći ponovno podići samostan u blizini nekadašnjega Nazareta sestre, prvo u iznajmljenoj, a onda u vlastitoj kući u Budžaku, predgrađu Banja Luke, 1955. osnivaju samostan i nazivaju ga Novi Nazaret. Nakon potresa u Banja Luci 1969. izgrađen je veći samostan koji je postao centar duhovnosti i središte okupljanja sestara. (Samostan Novi Nazaret)
 

Zbog nemogućnosti javnog djelovanja, župni apostolat postao je sve rašireniji. Uz njega sestre preuzimaju vođenje župnog domaćinstva, crkveno pjevanje i sviranje, daju privatne satove glazbe, rade i prodaju ručne radove.

Zalaganjem vrhovne poglavarice s. M. Lee Corradi kupljena je kuća na Tuškancu u Zagrebu u kojoj je nakon obnove 1961. preseljena Provincijalna uprava iz Bos. Aleksandrovca. Od tada Provincija dobiva naziv Zagreb.

Zbog povećanog broja novih zvanja kupljena je i kuća u Podsusedu. Također, veliki broj pripravnica smješten je i na Miramarskoj kao i sestre koje su završavale studije. (slika desno - Sestre polažu Prve zavjete u novom odjelu)
 

 1963. na poziv hrvatskih svećenika sestre odlaze u Australiju u Melbourne radi apostolata s hrvatskim iseljenicima. Svoje djelovanje šire i na druga mjesta. (Prve Klanjateljice u Australiji)
 

Povećanjem broja zvanja i širenjem župnog apostolata otvaraju se brojne zajednice u Hrvatskoj i Bosni, najčešće u siromašnim župama od kojih neke, nakon određenog vremena, moraju biti zatvorene zbog nemogućnosti osiguranja osnovnih uvjeta sestrama.

Sestre odlaze raditi i u socijalne i umirovljeničke domove u Njemačku.

U Crkvi je nakon II. vatikanskog koncila uslijedilo vrijeme obnove koje je zahvatilo i našu Družbu: uvodi se službeni Časoslov, nova Konstitucija, promjena redovničkog odijela, proučavanje naše izvorne duhovnosti. Bilo je to vrijeme materijalne i duhovne obnove i u Provinciji Zagreb.

Sestre se nastoje što više i stručnije osposobiti za apostolat. Završavaju studije na teološkim učilištima, katehetskom institutu, institutima za crkvenu glazbu, filozofskim fakultetima i medicinskim školama.

Krajem sedamdesetih sestre se nastoje vratiti djelima koje je njihova utemeljiteljica započela, a to je rad s djevojkama i ženama. Započinju novi oblik apostolata: organiziranje vikenda i duhovnih obnova za djevojke i žene, te osnivanje molitvenih zajednica Krvi Kristove kako bi među laicima proširile duhovnost Krvi Kristove.

Jedna skupina sestara odlazi 1982. u misije u Afriku u bivšu portugalsku koloniju Guinne Bissau. (slika desno – Misije u Guinnei Bissau)

Provincija je u proteklim desetljećima nakon kriznih ratnih godina ponovno učvrstila i proširila svoje djelovanje. Međutim, nove ratne prilike u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od 1991. do 1995. donijele su nove poteškoće sestrama.

Iako je središte Provincije bilo u Zagrebu, do 1991. razgranatost apostolata usmjerena je bila prema Banja Luci i okolnim mjestima. To će prekinuti ratne prilike u kojima su sestre protjerane iz samostana u Bosanskom Aleksandrovcu, Novoj Topoli, Banja Luci, Bosanskoj Gradišci. Iako je većina sestara morala otići, dio njih je ostao u Banja Luci i Bihaću s narodom za vrijeme rata.
 

Samostani u Bosni vraćeni se poslije 2000. i uslijedila je njihova obnova i prenamjena. Sestre više ne mogu apostolski djelovati kao prije jer je većina katolika iseljena. Ipak, danas se u tim samostanima otvaraju nova apostolska djela potrebna suvremenom društvu: Centar za odvikavanje od ovisnosti Marjanovac u Bosanskom Aleksandrovcu, Centar Svete Obitelji u Novoj Topoli.

O djelatnostima sestara danas možete više vidjeti u linku Naše zajednice i Klanjateljice danas.

Više slika iz naše povijesti možete pogledati u foto kronici.