|
Utemeljitelj pojedine redovničke družbe rađa
se u određenom vremenu i prostoru te dobiva dar Duha Svetoga
(karizmu) da odgovori na potrebe svog vremena. On ju prenosi
na svoje sljedbenike koji su spremni istu karizmu dalje
razvijati i odgovarati njome na izazove svoga vremena. Crkva
zato priznaje nove redovničke družbe i ustanove posvećenog
života videći u njima snagu i svježinu kojom Duh vodi i
izgrađuje svoju Crkvu.
Naša utemeljiteljica, Marija De Mattias,
rođena je u prvoj polovici 19. st. u doba prijelomnih
povijesnih faza i s njima povezanih događaja koji su
potresali Europu. Vrijeme je to završetka starog ancien
regima u kojem se osjećao dah novog doba koje donosi
nova društvena uređenja, svjetonazore, nova vjerovanja i
društvene odnose. U takvim okolnostima česti sukobi i
ratovi u Europi uzdrmavali su i ulazili u sudbine malog
čovjeka, koji je do tada često bio tek na margini povijesnih
zbivanja.
Marijina rodna Italija kao država nije
postojala. Postojalo je više neovisnih kraljevstava, a u
središnjem dijelu nalazila se stara srednjovjekovna papinska
država, u kojoj je papa imao vlast. U 19. st. na Apeninskom
poluotoku, kao i diljem Europe, mlado građanstvo osjetit će
probuđenu nacionalnu svijest i težiti integraciji svih
svojih pripadnika u jednu državu. Taj san ostvarit će se
1871. u Kraljevini Italiji.
Kao i širom Europe, građanski sloj postat će
nositelj novog liberalnog svjetonazora i prosvjetiteljstva,
smatrajući Crkvu predstavnicom konzervativizma i preprekom
prosvjetiteljske ideje napretka. Zbog toga se od kraja 18.
st. vjerski i duhovni život odvijao bitno smanjenim
intenzitetom. Broj duhovnih zvanja je opadao kao i općenito
pobožnost i religioznost ljudi, ali i revnost duhovnih
pastira, koji su se više usmjeravali na svjetovne interese
nego na svoju službu. Bio je to velik izazov za Crkvu i
redovništvo, ali upravo u tom razdoblju osnivaju se brojne
nove redovničke zajednice posvećene apostolatu i djelima
obnove društva.
Naime, staro feudalno društvo trebalo je iz
temelja modernizirati kako bi odgovorilo na potrebe sve
bržeg napretka. Društvo i još neefikasna država ne mogu u
tim počecima puno pomoći, osobito malom čovjeku prepuštenom
samom sebi i svojoj nemogućnosti da iziđe iz kruga neznanja
i zaostalosti.
Jedan od ključnih čimbenika u modernizaciji
bilo je obrazovanje, koje je država nastojala omogućiti
svakom. No zbog nedostatka učitelja i financijskih
sredstava, kao i tradicionalne svijesti, žene su pritom bile
zapostavljane i isključene. Potaknute takvim prilikama u
društvu, mnoge pobožne učiteljice posvećuju se poučavanju
seoskih djevojčica. Nastoje im prije svega
prenijeti temelje vjerskog i moralnog odgoja jer na njima
kao budućim suprugama i majkama leži odgoj budućih
naraštaja. Neke učiteljice udružuju se i osnivaju redovničke
zajednice i družbe posvećene odgoju i obrazovanju ženske
mladeži, osobito u Papinskoj Državi. |
Naslovnica
