| |
|
|
Povijest
mog zvanja
«Dođe mi riječ
Gospodnja:
Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi,
ja te znadoh;
prije nego što iz krila majčina izađe,
ja te posvetih,
za proroka svim narodima postavih te.» Jr 1,4-6
Rađa se jedno novo zvanje...
prije rođenja. Gospodin me pozva još u majčinoj utrobi.
Osjećam kako je Njegov plan
prisutan prije nego postade mene.
Rođena sam 1984. godine.
Živjela u prekrasnom mjestu zelenila i čistog zraka u
srednjoj Bosni, s roditeljima, s trima sestrama i s bratom.
Solidna obitelj u kojoj sam naučila prve korake u vjeri koju
sam polako sama dalje razvijala kroz vrijeme odrastanja,
posebno kroz školovanje. Završila sam opću gimnaziju u KŠC-
u u Travniku upravo zbog onoga što sam osjećala u sebi još
od osmog razreda - zbog zvanja u kojem sam sada. I zbog
kojeg neprestano zahvaljujem dobrom Bogu koji me pozvao, jer
je ovo čisti dar koji ničim nisam zaslužila.
Imala sam osjećaj da Mu
oduvijek pripadam. Dok sam Ga neumorno tražila u drugima,
znala sam da je tu. No nisam htjela ići Njegovim stopama.
Nije me to zanimalo. Mislila sam samo na sebe. Dok sam tako
šetala osnovnom školom i razmišljala o svome izgledu i
svojoj sreći, On se uvukao u moje misli i u moje srce. Nisam
to tada ni primijetila. I dalje sam se brinula hoću li se
kome svidjeti. To se i dogodilo. Gospodinu se svidjeh...
Pozva me.
Još osjećam taj trenutak. Još
sam bila dijete. No, za Njegov plan odraslo dijete.
Sjećam se kako sam uvijek puno
razmišljala, najviše o životu i njegovu smislu. Nisam se
mogla pomiriti s činjenicom da živimo samo iz dana u dan,
bez nekog uzvišenijeg cilja.
Nisam mogla iz svega toga
isključiti Boga. Moralo je sve imati neki smisao,
neprolaznost i vječnu istinu. Tražila sam taj Smisao i
pronašla ga u Stvoritelju svega.
Sjećam se učionice glazbenog i
sebe dok promatram kroz prozor šumu i put. Opet razmišljam o
životu i u tom mi trenutku sine misao poći u samostan, biti
sestra. Želim Ti Bože pomoći u ovome svijetu, želim Ti
pomoći spasiti duše, ono vječno u čovjeku. Želim učiniti
nešto veliko za ljudski rod. I na Tvoju slavu. Želim se
posvetiti cijelim svojim bićem i cijelim svojim životom
Tebi, Tvojoj službi. Tako je rastao poziv u meni.
I dalje sam živjela normalno
kao i svi moji vršnjaci, no uvijek sam tražila nešto više,
nešto što neće proći. Sanjala sam o idealnoj ljubavi koja će
trajati vječno, a nisam ju bila spremna prepoznati i vidjeti
u Bogu. Ali On se brinuo usmjeriti me prema sebi, preko svih
mojih neuspjelih odnosa s osobama suprotnog spola. Tako me
pripremao za sebe i svoj plan sa mnom. To sada vidim i
razumijem. Tako me uspio «osvojiti». Upravo preko mojih
uvelih ruža, punih trnja. Zvao me bez prestanka. Čekao me
strpljivo...dok se nisam odvažila slijediti taj zov.
Dopustio mi je krenuti za Njim kamenitim i uskim putovima,
kroz poteškoće mog sazrijevanja u srednjoj školi kada nije
bilo nikoga da me razumije, jer se uvijek osjećalo da sam
drugačija od drugih, možda upravo zbog onog poziva kojeg sam
nosila u sebi i koji je sve više i više rastao. U to me
vrijeme najviše krijepila molitva i davala mi snagu za
dalje.
Isus me zvao na Kalvariju.
Gore me je čekao. Ispruženih ruku, probodena srca, s
pogledom punim ljubavi kojemu nisam mogla reći «ne».
Nisam mogla ostati ravnodušna.
Morala sam zaplesati. I potrčala sam Mu u zagrljaj...
Kako da Ti ne odgovorim na
toliku ljubav zbog koje umireš za mene, na križu...
«Tad čuh glas
Gospodnji:
Koga da pošaljem? I tko će nam poći?
Ja rekoh: Evo me, mene pošalji!» Iz 6,8-9
I tako sam poslije mature
2003. godine ostavila sve i pošla za Kristom. Oprostila sam
se sa svima, ostavila sam svoju prošlost iza sebe i krenula
putem koji me tjerao iznutra i kojemu se nisam mogla
oduprijeti. Rekla sa Bogu: DA!
Tako sam došla u Zagreb kod
sestara Klanjateljica Krvi Kristove čija je karizma sama
ljubav, ljubav prema Bogu i ljudima, u čijem je središtu
Vazmeno otajstvo koje sam posebno zavoljela kroz dane
korizme dok sam tražila smisao. Muka, smrt i uskrsnuće
Isusovo privuklo me u ovu Družbu, Isus, moj najbolji
Prijatelj kako sam Ga zvala, i želja spasiti duše jer je to
jedino što je vječno. To je bilo to!
U ovoj sam Družbi, među
sestrama već četvrtu godinu, upoznajem njezinu povijest,
duhovnost, poslanje i konstitucije - pravila po kojima one
žive svoje zavjete, utemeljene na Evanđelju. Sve više
otkrivam vrijednost križa i ljubavi koja je rođena iz boli,
baš na tom križu, koja me sve više sjedinjuje s Kristom i
daje mi smisao života. Po primjeru drugih, mojih sestara i
po osobnom iskustvu. Živjeti Kristov život- to je najteži
ali i najljepši ideal za kojeg se isplati živjeti i
umrijeti. Upoznajem cijenu našeg spasenja, moć Isusove Krvi
koja daje novi život u oproštenju svih naših grijeha i koja
me jača i krijepi na ovome putu kojim idem, dok se borim sa
sobom i dok sve više želim prionuti uz Krista kojeg sam
zavoljela i kojeg ne želim ostaviti, bez obzira na sve
prepreke i sumnje. Jer pokazao mi je svoju ljubav i to da me
treba, usprkos moje slabosti i nesigurnosti. S Njim se nitko
ne može usporediti. Isus je vrijedan sve ljubavi. U tom
duhu, prošla sam predfazu odgoja- kandidaturu na
Miramarskoj, prvu fazu formacije- postulaturu na Podsusedu
gdje trenutno živim i sada sam u drugoj fazi formacije -
novicijatu, koja traje dvije godine i u kojoj učim živjeti
zavjete koje ću ubrzo položiti, u sedmom mjesecu. To će biti
moje potpuno predanje Bogu po zavjetima čistoće, siromaštva
i poslušnosti, koje ću izvršiti pred pukom Gospodnjim. U
ovome je sva ljepota mog poziva kojeg ne bih nikad
mijenjala. Jako se radujem zavjetima, dok zahvaljujem
Gospodinu za Njegovo brižno i strpljivo vodstvo kroz ove
protekle godine moje priprave preko osoba koje su me pratile
u mom duhovnom rastu, posebno po onoj koja me sada vodi i
prati prema onom: «Evo me Gospodine, zvao si me!» Tvoja
sam...
Preporučam se u molitve, dok
kličem zajedno sa utemeljiteljicom Družbe kojoj pripadam, s
Marijom De Mattias:
«S Isusom mislimo, s Isusom
govorimo, s Isusom radimo, s Isusom se odmarajmo, s Isusom
plačimo, s Isusom šutimo, s Isusom molimo, s Isusom umrimo,
s Isusom živimo!»
Isus je moje sve...
Jelena Ljubos
|
|
|
|