Henri J. M. Nouwen „Put srca“ U pravi trenutak, Zagreb, 2004.

Samo je jedan pravi put,
to je put srca.
Svi ostali putovi su
zaobilaznice.
(Phil Bosmans)

Dragi čitatelju! 

Pred tobom je knjiga Put srca, zanimljiva i poučna. Pomoću nje vraćamo se u rana stoljeća kršćanstva, u pustinju, točnije, k pustinjskim ocima i majkama četvrtog stoljeća. Knjiga je nastala zahvaljujući seminaru o duhovnosti pustinjaka održanom na sveučilištu Yale.

Razmišljajući o značenju navještanja Riječi  u današnjoj situaciji uočava se da među jednima vlada opća pasivnost, drugi su se umorili, iscrpili, razočarali, ogorčili ili im je svega dosta, treći su, doduše, ostali orni za posao, ali ustvari žive više u svoje ime nego u ime Isusa Krista. Poteškoće navještanja vjere su prevelike, zahtjevi iz dana u dan sve veći, a priznanja svakim danom sve manja. Kako da mi puni stvaralačke živosti, puni revnosti za Božju Riječ, puni pripravnosti i inicijative, pokrenemo svoje često trome zajednice? Odakle nam hrane i snage? Kako utažiti svoju vlastitu duhovnu glad i žeđ? Sve su to teme kojih će se Nouwen dotaknuti na sljedećim stranicama...

     Knjiga ima 112 stranica. Podijeljena je u 3 dijela: samoća, šutnja i molitva. Samoća je mjesto obrata, mjesto gdje umire staro ja i gdje se rađa novo ja. U samoću ulazim prvenstveno da se susretnem s Gospodinom i sa sobom. U samoći ostajem bez svog oružja: bez prijatelja, bez telefonskih poziva, bez glazbe, bez knjiga; ostajem samo ja – gol, ranjiv, razotkriven... Samoća je mjesto čišćenja i preobrazbe, mjesto velike borbe i velikog susreta. Šutnja samoću usavršuje i produbljuje. Istinska samoća nastaje samo u šutnji. Šutnja je domovina riječi. Ona daje plodnost i snagu riječi. Šutnja je prvenstveno osobina srca. Molitva je bit kršćanskog života. Molitva srca otvara nam oči za stvarnost naše egzistencije.

     Pustinja je uvijek imala važno mjesto u povijesti spasenja (vezana je uz Izabrani narod, uz Ivana Krstitelja i Isusa Krista). Pustinju možemo doživjet kao nešto egzotično, ali i na jedn drugi način! Na način koji je manje popularan. Tom drugom načinu doživljavanja pustinje ne želimo prići jer ga se bojimo. Bojimo se susresti sa samima sobom i detaljno proanalizirati svoj životni tijek i probleme. Bojimo se iskreno susresti s Bogom, slušati njegove riječi, a ne samo naklapati svoje. Nismo navikli na određenu samoću, šutnju i molitvu što u pustinji odlično uspijeva.

     Samoća, šutnja i neprekidna molitva tvore srž pustinjačke duhovnosti. Mislim da one imaju veliku vrijednost za svakog apostola. U samoći spoznajemo kako naše ponašanje ne smije biti uvjetovano prisilama svijeta, nego novim duhom, Kristovim Duhom. Šutnja nas čuva da se ne ugušimo u svijetu preplavljenom riječima, uči nas govoriti Božju Riječ. Konačno, neprestana molitva daje samoći i šutnji njihovo pravo značenje. U neprestanoj molitvi spuštamo se duhom u srce. Tako kroz svoje srce ulazimo u srce Božje, koje cijelo svjetsko zbivanje obuhvaća svojom vječnom stvaralačkom i spasiteljskom ljubavlju.

s. Olivera Šapina