Uvod

Okupila nas je tema, tijesno vezana uz liturgiju, odnosno bogoslužje – i koliko god bila važna svaka tema s kojom se susrećemo dnevno u razmatranjima, u apostolskom služenju, u susretima, u medijima… - općenito, za nas ASC – tema LITURGIJE / EUHARISTIJE ostaje središnja. I kad bismo je svele na sastavni dio dnevnog reda, učinile bismo težak promašaj, jer svaka osoba, a KLANJATELJICA posebice – OD NJE ŽIVI, s odnosom prema LITURGIJI – usuđujem se ustvrditi - njezin način postojanja kao KLANJATELJICE, pada ili raste!

S prvim susretom koji je organiziralo u naše Povjerenstvo započet ćemo s prvim korakom u liturgijskom slavlju: Introitusom – Ulaznom pjesmom! ­– a to potiče na traženje njezinog početka, koji seže daleko u Stari zavjet, u povijest Izabranog naroda. Najstariji primjer pjesme u Bibliji nalazimo u Knjizi Izlaska, kad je Mojsije s Izraelcima pjevao hvalu Bogu za čudesa koja im je učinio u Egiptu, a posebice za prijelaz preko Crvenog mora, zatim najpoznatiji hvalospjev je hvalospjev Samuelove majke Ane, te pjesme pjesnika kralja Davida, tvorca mnogih psalama,  itd.

Psalmi su remek-djelo molitvene poezije Staroga zavjeta i svi su, prema hebrejskoj religiji, u znaku hvale i blagoslivljanja Boga.

Liturgijsko pjevanje rađalo se i razvijalo usporedno s povijesnim razvojem Crkve. Već su prvi kršćani vrlo jasno shvatili važnost pjevanja u životu Crkve, posebice u liturgiji, zato su neke običaje preuzimali od Židova. Liturgija židovske gozbe i pashalne večere kao i molitva koju su pobožni Izraelci više puta na dan upravljali Bogu, budila je veliko zanimanje prve kršćanske zajednice i tijekom vremena iz njih će razvojem nastati euharistijsko slavlje i molitva časova, u kojima je liturgijsko pjevanje najpotpunije razvijeno.

Liturgijsko pjevanje isprepliće se s povijesnim i političkim događanjima jedne zajednice. Ukoliko se ostvaruje snagom Duha, ono postaje duhovna stvarnost koja u vremenu i prostoru nastavlja djelovanje samoga Krista, a povijest ga oblikuje svojim jezikom, djelovanjem i životom, karakterističnim za sredinu u kojoj ono živi.

Spomenčinom konkretna zajednica  obnavlja događaje povijesti spasenja. Ta je povijest obilježena glazbom kao vodičem prema susretu Boga i čovjeka: to je uvijek bila zahvalna pjesma za velika djela spasenja i izbavljenja iz egipatskog ropstva, od neprijatelja, iz tamnice…

Imajući na umu ovu teološku pozadinu, potrebno je razumjeti povijesni razvoj liturgijskog pjevanja, njegovu duhovno-kulturnu baštinu neprocjenjive vrijednosti te prednost koja mu se daje u liturgiji zbog same činjenice da je ono, u odnosu na sviranje, nezaobilazni sastavni dio euharistijskog slavlja.

Glazba je imala posebno važno mjesto i u građanskom i u vjerskom životu židovskog naroda. Stoga je stvaranje duhovne i druge glazbe imalo dug razvojni put i služilo se sredstvima, umijećem i kulturom tadašnjega vremena. Na tom putu otkrivamo kako biblijski čovjek mora biti povezan s Bogom ne samo dok radi, nego i onda kad govori i pjeva, kad mu se klanja.

+ U tom duhu i naše nas Konstitucije potiču:

„Čitavim svojim životom, posebno u Euharistiji i drugim molitvama, klanjamo se Kristu Gospodinu, koji nas je otkupio svojom Krvlju. Kao Marija De Mattias, osobno i u zajednici dajemo prednost razmatranju otajstva otkupljenja…“ (VŽ 28).

+ A gotovo u svakom pismu ocu Merliniju, Marija De Mattias preporučuje:

- Neka Vaša preuzvišenost na posebni način moli u Božanskoj žrtvi za one koje i koji trebaju držati i doprinositi rastu ovog dobra…
- Molim Vas, puno molite u Božanskoj žrtvi, posebice za crkvu Bezgrješnog Začeća, za koju se nadam da će jednog dana biti veliko svetište na spasenje duša i slavu božanske Krvi…
- Molite puno za mene u Božanskoj Žrtvi…
- Na kraju, preporučujem se Vašoj dobroti da me se sjeti u Božanskoj Žrtvi, kako bih se spasila sa svima koje su povjerene mojoj brizi…
- Molim Vas da mi kratko odgovorite i da me se sjetite u Božanskoj žrtvi, a ja ću isto učiniti kod svete pričesti…

+ Dokumenti Crkve – izdvajam SC

Koncilska konstitucija o liturgiji Sacrosanctum Concilium (SC) promatra liturgijsko slavlje kao dijalog u ljubavi između Boga i Njegova naroda i ističe: »Sveta će glazba dakle biti to svetija što se tješnje poveže s liturgijskim činom, bilo da ugodnije izrazi molitvu, bilo da promiče jednodušnost, bilo da svete obrede obogati većom svečanošću. A Crkva odobrava i u Božju službu pripušta sve oblike prave umjetnosti, obdarene potrebnim svojstvima« (SC 112).

Visoki umjetnički kriteriji konstanta su koja mora pratiti bogoslužje, zato je glazba dio liturgijskog čina, a ne njezin dekor ili dodatak, ponavljam: sastavni dio.

U Općoj uredbi Rimskog misala naglašava se kako je potrebno cijeniti liturgijsko pjevanje: »Apostol opominje kršćane koji se okupljaju u jedno očekujući dolazak svoga Gospodina, da zajedno pjevaju psalme, hvalospjeve i duhovne pjesme (usp. Kol 3,16). Pjevanje je znak ushićena srca (usp. Dj 2,46). Stoga s pravom kaže sv. Augustin: 'Pjeva tko ljubi' i već je u davnini nastala uzrečica: 'Tko dobro pjeva dvostruko moli'.

Za dobro pjevanje, za dobru molitvu, za dostojno slavljenje Gospodina… potrebna je dobra priprema. A to je svrha introitusa: pripremiti, raspoložiti, potaknuti na sabranost i svjesno činjenje liturgije… I zato ćemo si pokušati posvijestiti tako veliku ulogu, ponekad tako kratke pjesme!

 
INTROITUS - ULAZNA PJESMA

„Ulazna pjesma pripada uvodnim obredima mise, izravno je povezana s blagdanom i otajstvom dotičnoga dana ili liturgijskog vremena, te ima svoj završetak u zbornoj molitvi“, kaže s. Domagoja u Psalmodija u euharistijskom slavlju i Časoslovu.

Kratki povijesni presjek

Prvotni naziv ulazne pjesme, introitusa, glasio je: Antiphona ad introitum. Sam naziv razvio se iz antifonalnog pjevanja psalama. U samim počecima liturgijskih slavlja (I.-III. st.) koja su se odvijala u dvoranama za sastanke (domus ecclesiae), nije postojala ulazna pjesma. U IV. st. u vrijeme svetih biskupa Ambrozija i Augustina liturgijsko slavlje počelo je izravno: pozdravom i odmah čitanjima. S izgradnjom prostranih rimskih bazilika, dakle, već krajem IV. i početkom V. st., kad slavljima predsjedaju pape s rimskim klerom, koji prati papu u povorci do oltara, ukazala se potreba za pjesmom koja bi povorku pratila. Tako se, ne s prevelikom sigurnošću, početak ulazne pjesme u liturgiji smješta u V. stoljeće, a Liber pontificalis antifonalno pjevanje pripisuje papi Celestinu I., ali bez povijesnih dokaza. Prema nekim muzikološkim istraživanjima smatra se da je većina uzlaznih pjesama nastala u vremenu rimske sholae cantorum, koja je svoj procvat doživjela u VI. st.

Dolaskom na scenu pape Grgura Velikog, krajem VI. i početkom VII. st. koji je pročistio i uredio liturgiju, ustanovljena je i struktura ulazne pjesme, a potvrdu toga nalazimo u Ordo romanus (VII. st.). S. Domagoja piše: „Ulazna antifona ponavljala se više puta naizmjenično sa psalamskim stihovima. Antifonu je pjevala sholae cantorum, a stihove solista, dok je trajala ulazna procesija, a završavala je s Gloria Patri… Tekst antifone, osim u iznimnim slučajevima, preuzet je iz Svetoga pisma, posebno iz Knjige psalama…“, koji su pomno birani kako bi bili u skladu s otajstvom blagdana i misao vodilja kroz liturgijsko slavlje. S vremenom se procesija skraćivala ili su slavlja bila bez procesija, pa je ulazna pjesma ostala samo na jednom stihu s Gloria Patri.

Da skratim, njezina se situacija mijenjala do Drugog vatikanskog sabora, kad je uslijedila liturgijska reforma, koja nije promijenila svrhu i narav, već otvorila vrata drugim mogućnostima i većem uključivanju vjernika.

Tako smo stigle do situacije DANAS!

Oblici ulazne pjesme

Danas imamo nekoliko oblika ulazne pjesme:
- antifona za ulaz
- procesijska pjesma
- pučka popijevka
- zborska skladba
- instrumentalna skladba.

Antifona za ulaz je gregorijanski oblik ulazne pjesme koja je pratila ulaz i pjevala se antifonalnim načinom te je tako i dobila svoje ime. U Graduale triplexu nalazimo 164 antifone za ulaz, tj. introitusa. Tekstovi ovih introitusa su tekstovi ulaznih pjesama Rimskog misala predviđenih za svaki dan, nedjelje i blagdane. Njihov je sadržaj uzet iz Biblije, izvoran ili parafraziran. Može se reći da bi za ulaz bilo najprikladnije pjevati ove introituse iz GT-a, jer su ti tekstovi upravo naznačeni za dotična slavlja u Rimskom Misalu. No, od zajednice vjernika se ne može očekivati pjevanje vrlo zahtjevnih gregorijanskih napjeva.

Procesijska ulazna pjesma je bila dosta raširena i u uporabi od samih početaka i to zbog čestih procesija (korizmene pokorničke, Tijelovska itd) kada su se pjevale Kyrie litanije ili neki drugi zazivi. Kyrie zazivi su oblik čašćenja i odavanja počasti Gospodinu što se kasnije pomalo izgubilo smještajući Kyrie zazive iza pokajničkog čina u liturgiji i time shvaćajući njegov smisao općim priznavanjem krivnje i vapajem za Božjim smilovanjem.

Pučka popijevka je po svojoj strukturi jednostavna strofna skladba i najčešće je pjevana ulazna pjesma što zbog jednostavnosti melodija, razumljivosti teksta, ali i radi nastojanja da cijela zajednica pjeva. Tekstovi pučkih popijevki imaju svoja dva izvora. Prvi je svetopisamski (liturgijski), a drugi spontana kršćanska pobožnost.

Zborske skladbe su češće u uporabi prigodom većih slavlja, jer se kvalitetnim zborskim pjevanjem želi što više uzveličati euharistijsko slavlje. Ove su skladbe po svojoj naravi nešto složenije, obično višeglasne (polifone skladbe, moteti ili neki drugi oblici) i zbog toga su namijenjene u prvom redu pjevačkom zboru. Tekstovi su biblijski ili parafrazirani biblijski tekstovi, koji odgovaraju predviđenoj ulaznoj pjesmi iz Rimskog Misala.

Instrumentalne skladbe, samo sviranje orgulja, puninom orguljskog zvuka pridonose svečanosti ulaza i otvaranja misnog slavlja. Početnim preludijem ili improvizacijom stvara se blagdansko raspoloženje.

Instrumentalna glazba može obogaćivati pjevanje kod ulaza svojim predigrama, međuigrama i završecima što je vrlo poželjno kod dužih ophoda.

Izvođači liturgijskih napjeva

Ulaznu pjesmu može izvoditi zajednica, zajednica sa solistom, zbor ili orgulje ili neka druga prikladna glazbala. Pjevanje zajednice je oblik djelatnog sudjelovanja zajednice u liturgiji. Dakako, ovo bi bilo najpoželjnije. Ovakvo pjevanje je najčešće jednoglasno i najvažnije je odabrati način koji će pomoći zajednici u sudjelovanju. To od orguljaša, odnosno instrumentalista zahtijeva velike glazbene sposobnosti sviranja napjeva na način razumljiv zajednici. Crkveni pjevač vodi pjevanje zajednice intoniranjem pjesama, pjevanjem litanija, izmjeničnih napjeva i dr. Pjevanje zbora može biti sa zajednicom i za zajednicu. Pjevanje sa podrazumijeva, npr. pjevanje pučkih popijevaka, psalama naizmjence, pjevanje litanija, zaziva i pjevanje s "nadzborom" (zbor pjeva višeglasno uz jednoglasne napjeve zajednice). Pjevanje za zajednicu je u većim i zahtjevnijim oblicima koje zajednica ne može sama otpjevati. To znači kad zbor u liturgiji pjeva za zajednicu, tada je ona izazvana postati cjelina aktivnih slušača, a ne publika koja uživa u glazbi.

Samostalna instrumentalna glazba ima svoje mjesto u liturgiji ukoliko je prikladna glazbeno stvoriti ugođaj liturgijskog čina. Od orguljaša i drugih glazbenika traži se da budu stručnjaci ne samo u sviranju i improvizaciji već i da poznaju unutarnji duh liturgije te da su njime prožeti, a u svakoj prigodi promicati sudjelovanje vjernika.

Danas se sve češće čuje kako je okupljena zajednica samo publika, a pjevački zbor je taj koji izvodi pjevanje te postoji opasnost da misno slavlje postane predstava.

Ako u nekoj zajednici ili župi djeluje pjevački zbor logično je da će taj zbor predvoditi pjevanje, a na zborovođi je da napravi odabir ulazne pjesme s obzirom na dotični dan, a onda se izabere način na koji će se određena skladba izvesti. Najpoželjnije bi bilo da cijela zajednica svaki puta sve pjeva, ali tada se javlja problem jesu li određene pučke skladbe adekvatne za određeni dan. Stoga je dobro razmotriti sve prethodno iznesene oblike i načine izvođenja ulaznih pjesama i naći najbolji.

Tekstovi ulaznih pjesama

Ako je ulazna pjesma ona koja otvara misno slavlje, uvodi i potiče zajednicu na djelatno sudjelovanje te prati hod svećenika do oltara, onda moramo imati na umu sve ovo prilikom odabira naše ulazne pjesme.

Rimski misal donosi ulazne pjesme, čiji su tekstovi iz Sv. Pisma, za svaki dan, nedjelju, blagdan ili svetkovinu. Ti tekstovi označavaju karakter i bit dotičnog misnog slavlja, pomno su birani i u dinamičkom rastu, pa stoga i ne čudi da su tekstovi introitusa iz Graduale triplexa upravo preuzeti iz Rimskog Misala. Npr. tekstovi ulaznih pjesama Došašća imaju svoju poruku i dinamiku u pripravi za Kristovo rođenje: u prvoj nedjelji vapimo Bogu da nas spasi, da nam pokaže svoje putove; putove obraćenja i mira druge nedjelje Došašća kad Bog - kao da odgovara svom puku da će On doći i spasiti narode. Treće nedjelje Došašća nas hrabri i poziva da se radujemo, jer On je blizu, a četvrta nas drži u napetosti, jer On samo što nije došao:  Nebesa rosite odozgor i oblaci daždite Pravednika.

Slično je i s Korizmenim vremenom. Nerijetko se događa da se na Prvu korizmenu nedjelju znalo zapjevati Počinje se strašna muka ili O, Isuse, izranjeni i dr. Korizmeno vrijeme ima svoju dinamiku i ako pogledamo tekstove ulaznih pjesama u Rimskom Misalu bit će nam sve jasno. Korizma nosi poziv na obraćenje i vjeru u Isusa Krista. Sadržaj ulaznih pjesama je upravo taj: poziv i vapaj Svemogućem da svoj  pogled svrati na nas, izbavi nas iz ruke neprijatelja, da se smiluje svom odlutalom grješnom puku. Pozivaju nas na početku svakog misnog slavlja na obraćenje i izmirenje s Bogom i čovjekom. Pred sam kraj korizmenog vremena tekstovi izražavaju potpuno predanje i ohrabrenje, jer Gospodin će otkupiti narod svoj... veseli se, Jeruzaleme,…

Na isti način moguće je analizirati tekstove ulaznih pjesama Božićnog i Uskrsnog vremena, te Vremena kroz godinu, blagdana i svetkovina i tako izabrati ulaznu pjesmu koja će se pjevati.

Ako pak ne možemo naći niti jednu skladbu, bilo antifonu za ulaz, pučku popijevku ili zborsku skladbu, koja bi odgovarala tekstu ulazne pjesme Rimskog Misala, valja nam posegnuti za tematikom misnih čitanja, odnosno karakteru i srži dotičnog misnog slavlja. Katkad se i ne mora pjevati, već i orgulje ili koje drugo prikladno glazbalo može svirati samostalno.

Ponekad je efektno ili može biti zanimljivo pratiti u šutnji hod svećenika prema oltaru i to posebice na 5. korizmenu nedjelju koja se još naziva i gluha, a po dolasku na oltar svećenik pročita ulaznu iz Rimskog Misala.

Zaključak

Za uspješnu liturgijsku obnovu dva su uvjeta: poznavanje tradicije i pozornost na liturgijske odredbe.

Praktični dio koji slijedi neka pomogne nama, kako bismo bile kapilare liturgijske, a time i duhovne obnove u narodu kojemu smo poslane naviještati velika Božja djela i s njim slaviti otajstvo otkupljenja po cijeni Kristove Krvi.

Literatura:
- LJUBIČIĆ, Ruža s. Domagoja, Psalmodija u euharistijskom slavlju i Časoslovu, Zagreb 2007.
- NAVIJEŠTATI GLAZBOM, Bilten Hrvatskog društva crkvenih glazbenika, Zagreb 2003., Godina 1, br. 9 i 10

S. Mirjam Kuštreba, asc