Godine 1854. Veliki bijeli poglavica iz Washingtona poželio je kupiti dio indijanske zemlje obećavši indijanskom narodu rezervat. Odgovor poglavice Seattlea ubraja se u najljepše, najdublje misli što su ikada sročene o poštovanju čovjeka prema zemlji koja nam je darovana, zemlji čiji nismo vlasnici, nego „zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji“.

Ovo pismom najbolje progovara o važnosti 22. travnja – Dan planeta zemlje.

„Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana.

Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti?

Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglice, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenog čovjeka.

Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer ona je majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre; jelen, konj, veliki orao - svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek – svi pripadaju istoj obitelji.

Zato kada veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca.

Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako jer ta zemlja je sveta za nas.

Ta sjajna voda što teče našim brzacima i rijekama nije samo voda već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je vode oca moga oca.

Rijeke su naša braća, one nam utajuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti i učiti vašu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakom bratu.

Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kad je pokori, on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit požderat će zemlju i ostaviti samo pustoš.

Ne znam. Naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. Ali, možda je to tako jer je crveni čovjek divlji i ne razumije.

Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. Ali možda zato što sam divlji i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari?

Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare, kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom.

Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jedan dah – životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je otupio na smrad.

Ali ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh  sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će primiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako je odlučimo prihvatiti, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći.

Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon kojega mi ubijamo samo da ostanemo živi. Što je čovjek  bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama, ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.

Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Da bi oni poštovali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu, kao što činimo mi s našom, da je zemlja naša majka. Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na sebe samog.

To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života: on je samo struk u tome. Što god čini tkanju, čini i sebi samome.

Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njim kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti: naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju, ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova je samilost jednaka za crvenog čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji, znači prezirati njezina Stvoritelja.

Bijeli također trebaju prolaz, možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.

Ali, u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterij za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljane brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je kraj življenja i početak borbe za preživljavanje.“

Drage sestre, nakon ovih prekrasnih riječi mi članice Povjerenstva za ekologiju nemamo što dodati, osim zašutjeti ….nad ovom velikom istinom ili se možda upitati: Koliko su me dirnule riječi „crvenog“ čovjeka koji nam jasno kaže kako nas „bijelog čovjeka“ i naše postupke prema zemlji ne razumije...