Duhovnost | Molitvena zajednica | Kontakt

   

:: Glavni izbornik ::
 

 Naslovnica

 Tko smo mi

 Utemeljiteljica

 Važni ASC likovi

 Kako postati Klanjateljica

 Klanjateljice danas

 Naše zajednice

 Vijesti

 Mladi

 Foto kronika

 Linkovi
 
 

Naslovnica Duhovnost Iz duhovnosti Krvi Kristove...

 

 
     
 

Vazmeni jaganjac
 

Usporedba Isusa s vazmenim jaganjcem čini se jako starom i kao jedan konstantni element pashalne Haggade iz vremena apostolske Crkve. Stoga ćemo pogledati biblijske odlomke.

 
1. Evanđelje po Ivanu

U njemu je zastupljena podudarnost Kristove smrti sa žrtvovanjem pashalnih jaganjaca u hramu i kao zamjena za sve obrede starozavjetnog saveza.

- Isus proglašava da su različite židovske svetkovine nadmašene.

U hramu, zajedno s trgovcima istjeruje također i životinje, uzete iz stada, određene za pashalnu žrtvu kao i one uzete iz krda, određene za popratne žrtve, predstavljajući sebe kao novi hram (usp. 2, 13-21).

Prigodom blagdana, a zbog teme o suboti, čini se da se radi o blagdanu Pedesetnice ili o blagdanu Sedmica (usp. 5, 1-17), Isus se proglašava iznad subote i ukida religioznu važnost blagdana Sedmica.

O blagdanu Sjenica govori se u 7, 2-39. Isus, obećavši bolju vodu i izjavljujući da su on sam i oni koji će u njega povjerovati „izvor žive vode“, zamjenjuje blagdanom, kojega se smatralo blagdanom vodâ.

Na jednom slavlju Posvete hrama, Isus se predstavlja kao onaj koga „posveti Otac“ (usp. 10, 36), dakle „novi hram“. Ovaj polemički i kritički stav pribavit će Kristu sve žešći progon. Na Blagdan Sedmica Židovi ga nastoje ubiti (5, 18); na Blagdan Sjenica pokušavaju ga uhvatiti (7, 19. 25. 30. 44); na Blagdan Posvete Isus bježi pred kamenovanjem; konačno, uzašavši u Jeruzalem prigodom zadnje Pashe, Isus ide ususret smrti (11, 54. 57).

Isusova prepirka može biti shvaćena kao drastično ukidanje cjelokupnog kultnog sustava već od početka njegovog javnog života? Ako je to točno počevši od njegove smrti, upitno je prethodno razdoblje, jer nije utvrđeno da je Isus ikad imao revolucionarni mentalitet. Eshatološka obojenost njegovih polemika teži k upotpunjenju, a ne dokidanju mojsijevskih institucija.

- Osim teoloških vrjednovanja, potrebno je pozabaviti se problemom istinitosti i povijesnosti ovih tradicija. Naglašavanjem nekih vidova, umjesto drugih, ne želi se izmišljati cijele epizode, posebice ako su opskrbljene kronološkim bilješkama. A upravo je to slučaj s Isusovom zadnjom Pashom, gdje nalazimo najviše i najpreciznije podatke (usp. 12, 1; 12, 12; 13, 1; 18, 28; 19, 14; 19, 42; 20; 26). Ivan potvrđuje da Isus umire na križu dok se u hramu prinose pashalni jaganjci. Njegovo svjedočanstvo čini se prihvatljivijim od sinoptičkih, prema kojima je Isus blagovao zadnju Pashu sa svojim učenicima prije razapinjanja. Ivan je obično pozorniji na kronološke podatke iz Isusovog javnog života od sinoptika, od kojih ne bi bilo moguće doznati koliko je trajao Isusov javni život, jer oni su sastavili tematsko pričanje događaja, a premalo povijesno. Samo Ivan naglašava slavljenje tri Pashe i tri Isusova uzlaženja u Jeruzalem.

U trećoj Pashi imamo sljedeće povijesne podatke: budući da je u Ivanu 14. nisan petkom, šest dana prije kad je Isus već u Betaniji u Lazarovoj kući (usp. 12, 1) odgovara suboti 8. nisana, danu kojim počinje razdoblje čišćenja prema Josipu Flaviju i Megillat Ta'anit [01]. Kad je dan kasnije Isus svečano ušao u Jeruzalem bila je nedjelja, 9. nisan, točno osmi dan prije nedjelje uskrsnuća. Od sljedećeg dana, 10. nisana, kad je prema Izl 12, 3 trebalo odvojiti pashalno janje, Ivan smatra Isusa izdvojenim, ne pozivajući se za razliku od sinoptika, na bilo koje Isusovo javno djelovanje sve do njegovog hapšenja i ispunjavanja praznine umetanjem oproštajnih govora.

Nakon posljednje večere [02] budući  je došao trenutak prijelaza s ovog svijeta k Ocu, Isus, novi Mojsije, postavlja se na čelo naroda koji treba spasiti, a predstavljaju ga apostoli [03], i upućuje se prema mjestu svog uhićenja. Za  Isusov „prijelaz“ koristi se glagol metabaíno (13, 1), sastavljen od istog glagola koji je koristio Josip Flavije i Filon kako bi objasnili značenje blagdana Pashe [04]. Stavljanje datuma večere u noći između 13. i 14. odgovara preciznoj kronološkoj bilješci: prò dè tès eortès toù páscha.

Je li Isusova večera bila pashalna večera? Perikopa o izdajici, proricanju Petrove izdaje i odlasku u Getsemani koji je slijedio, daje dojam da se Ivan poziva na večeru koja je u sinopticima nazvana pashalnom.

Od velike je važnosti bilješka u Iv 18, 28, strana bilo kojem teološkom prepravljanju, da Židovi nisu ulazili u pretorij da se ne bi onečistili [05]i kako bi mogli blagovati Pashu. Budući da se izraz blagovati Pashu nedvosmisleno odnosi na jelo, kronološka dosljednost iznesenih događaja, koje donosi Ivan, tim više je ojačana.

Međutim, veliku poteškoću predstavlja bilješka u Iv 19, 14: A bio je dan priprave za Pashu, oko šestoga sata (oko podne) kad je Pilat predao Isusa u ruke Židova. Budući da prema C. C. Torrey-u [06] aramejska riječ 'rwbt' može označavati također i sam dan u tjednu koji prethodi suboti, tj. petak,  kako tvrdi Elefantina [07] i Iv 19, 21, s C. C. Torrey-em moglo bi se izrazu dati značenje: „Bijaše petak, dan prije Pashe“. Da spomenuti izraz može imati ovo značenje dokazano je u subotnjem spomenu u Iv 19, 31.42 i Mk 15, 42; Lk 23, 54. [08] Bilježenje doba dana moglo bi sakriti jedno važno simboličko značenje vidljivo samo ako se stavi u odnos s tradicijom Mišne koja je tim satom označavala zadnju granicu za spaljivanje svakog ostatka kvasnog kruha i prepustila mjesto beskvasnom kruhu. Dakle, Ivan bi mogao naslutiti da je Isus pravi „beskvasni kruh“. [09]

Suprotno svakom očekivanju i zanemarujući preciznost sinoptika (usp. Mt 27, 46; Mk 15, 34; Lk 23, 44), Ivan ne donosi točno vrijeme Isusove smrti. No, bilješka da je pokop bio prije početka subote potvrđuje da su muka i smrt bili u vrijeme žrtvovanja pashalnih jaganjaca u hramu, što je znalo potrajati satima. Tako je Ivan ipak izostavio perikopu o pogrdama, koje su svećenici upućivali Isusu na križu, ali bilježi s profinjenom ironijom da je u natpisu, s kojim se oni ne slažu, naznačen razlog osude što se smatrao kraljem Židova, koju su čitali mnogi, jer je mjesto raspeća u blizini grada: Isus pravi jaganjac, žrtvovan unutar grada, onog trenutka postaje, usprkos njima, uzrok općeg spasenja, nakon što je proglašen kraljem od strane jednog stranca i poganina.

Cijela ivanovska kronologija, od dolaska u Jeruzalem sve do trenutka razapinjanja, rekonstruirana bez imalo nedosljednosti, čini se da je usmjerena na isticanje ove istovremenosti žrtvovanja jaganjaca u hramu i razapinjanja i smrti Isusa, istinskog pashalnog jaganjca [10] odbačenog, ali poštivanog pred gradskim vratima. Ako se prizna s C. H. Dodd-om [11] da uspoređivanje Isusa s pashalnim janjetom nije razlikujuća ideja ili pravilo Ivanove teologije, treba se pretpostaviti da ona ne može imati određenu povredu u kronologiji muke kako je prikazuju sinoptici, i zato se ivanovska tradicija povezuje sa stvarnim odvijanjem događaja.

Uz kronološke datume, mnoge pojedinosti u perikopi o smrti otkrivaju da je Ivan imao namjeru poistovjetiti Isusa s pashalnim janjetom i da je Isus stvarno pashalno žrtveno janje za spasenje čovječanstva. Dok je, po Ivanu, Isusu na križu ponuđena spužva natopljena octom i privezana na izopovu trsku (usp. 19, 29), u sinopticima se radi o trski (lamos) (usp. Mk 15, 36; Mt 28, 48). Zamjena bi ostala zagonetna, jer je stabljika izopa previše slaba za takvu težinu, kad ne bi bilo prisjećanja na  Izl 12, 23. U perikopi o lomljenju nogu osuđenima, citira se Sveto pismo: nijedna mu se kost neće prelomiti (Iv 19, 36). Glagol suntríbo, u futuru upotrebljava se za propise o cijelosti kostiju pashalnog janjeta iz Izl 12, 46 (suntrípsete) i Br 9, 12 (suntrípsusin). [12] Međutim, u pasivnom obliku glagol se nalazi samo u Ps 34 (33), 21b (suntribésetai). Na koji od ovih tekstova se odnosi Ivanov tekst? Uvijek s obzirom na događaj razapinjanja, Ivan vidi ostvarena druga dva proroštva iz Svetog pisma, uzeta iz Ps 22 (21), 19 i 69 (68), 22. Ova dva citata navode na prepoznavanje citata u Ps 34 (33), 21, jer zajedno bi tvorili mali svetopisamski corpus pravednika patnika, primijenjenoga na Krista. Naprotiv, u prilog Izl 12 ide formulacija citata na pojmovan i bezuvjetan način. Izbjegavajući svaku apriornu krajnost i ostavši  vjerni tekstu, čini se pravednim prepoznati da se nalazimo nasuprot slobodnog citata u kojemu su pashalni elementi stavljeni iznad onih o pravedniku patniku. Ovo je jedna od brojnih teoloških sinteza koja potiče divljenje više zbog dubine nego zbog njezine nazočnosti u Ivanu. Općenito tumačenje upućuje s „neće prelomiti nijednu kost“  na posebnu soteriološku snagu, potvrđenu također u knjizi Jubileja. [13] Krist, svojom smrću na križu, predstavljen je kao izvor spasenja novog naroda, koji je on okupio, koristeći također ovaj element.

 
2. „Krist, naš vazmeni jaganjac“ (1 Kor 5, 6b-8)

Usporedba preuzeta iz igara na prevlaci, koje su se slavile svake dvije godine, a prilikom otvaranja velikih gradskih vrata (usp. 1 Kor 16, 8-9), moguće je da se odnosi na svečanosti u čast Artemide, koje su označavale početak proljeća, godišnjeg doba u kojemu se slavilo ove dvije svečanosti, a to je razdoblje pisanja prve poslanice Korinćanima. To potiče na razmišljanje kako se za istraživanje ove poslanice razumski može pretpostaviti da je pisana u blizini blagdana Pashe [14].

S tipično midraškim nastavkom, produživši Sveto pismo u kršćanski život, Pavao prozire aktualni smisao u prošlim događajima izlaska, kao da bi povijesne riječi i čini sadržavali proročku poruku, što je istaknuto. Čitav kršćanski život je shvaćen kao duhovni izlazak, a započeo je danom kad je Krist, naše vazmeno janje, bio žrtvovan i danom našeg uključenja u njega posredstvom krštenja.

1 Kor 5, 6b-8 sadrži nosive razloge novosti života na koju su pozvani kršćani i ulazi u prvi dio Poslanice, posvećen ispravljanju nereda i zloporaba (usp. 1, 10 – 6, 20) koje su se pojavile u zajednici. Neposredni kontekst je sudska presuda protiv rodoskvrnuća. Izopćenje, koje zajednica nije imala hrabrosti izvršiti, ostvario je Pavao s vlašću, a opravdao mudrom izrekom: malo kvasca ukvasa sve tijesto (r. 6). Razvijajući ovaj pojam i koristeći prigodno vazmeno vrijeme u kojemu piše, Pavao usput donosi najdublju i najstariju teološku vazmenu sintezu prve kršćanske zajednice i iznova poziva crkvu u Korintu na onu neophodnu moralnu dosljednost kako liturgijski život ne bi bio potpuno istrgnut iz svakidašnjeg života.

Po stilu i sadržaju ovi redci sadrže prvu kršćansku vazmenu haggadu, u jako jednostavnoj formi i još semitiziranu [15].

U hebrejskom originalu dvije su jedinstvene usporedbe Krista s vazmenim jaganjcem i kršćana s beskvasnim kruhovima. S formalnog stajališta to je mješavina ispovijesti vjere [16] i pouka. Otvara lagano obrazlaganje brzog kvasanja tijesta i potrebu odstranjivanja svakog starog kvasca:

6b: Zar ne znate da malo kvasca sve tijesto ukvasa?

7: Očistite stari kvasac da budete novo tijesto, kao što i jeste beskvasni, jer već je žrtvovana Pasha naša, Krist.

8: Zato svetkujmo, ne sa starim kvascem ni s kvascem zloće i pakosti, nego s beskvasnim kruhovima čistoće i istine.

U drugom dijelu r. 7, Pavao navodi ontološke razloge nagovora. Prelazeći iz konjuktiva u indikativ, potvrđuje da su kršćani beskvasni kruhovi, a Krist pashalni jaganjac. U prijevodima se obično r. 7c odvaja od 7d, stavljajući u ovisnost cathós od ína u 7b zbog prijelaza drugog lica u prvo lice množine. Ova podjela, po sebi moguća, dok dobro zaključuje razlaganje teme o novom tijestu, ostavlja neizvjesno i kao neki umetak, izvan teme, usporedbu Krista s pashalnim jaganjcem. Ujedinjujući, međutim, 7c sa 7d, prva polovica retka ništa ne gubi od jasnoće i u isto vrijeme prima novu snagu obrazloženja uzetu iz obreda. Svetkovine Pashe i Beskvasnih kruhova bile su spojene  i imena su im u Kristovo i Pavlovo vrijeme neovisno označavala proljetni festival. Osim toga, njihovo spajanje je pod utjecajem hijazma (ukrštavanja riječi, op. prev.), u kojemu su nasuprot vezniku, prešutnom subjektu, glagolu i predikatu u 7c stavljena dva veznika, predikat, glagol i subjekt iz 7d.

Zašto su korintski kršćani prozvani beskvasnim kruhovima? Zato što su u krštenju oprani, posvećeni, opravdani od svakog raspadljivog sjemena; od svake mane u koju su upali (6, 9-11), postali su čisti, kao beskvasni kruhovi su, bez bilo kakvog kvasa i raspadljivog sjemena.

U r. 7 radi se o žrtvovanju pashalnog jaganjca, Krista, temi rezerviranoj za zanosni učinak na kraju dokazivanja. Veznici koordiniraju dva međuovisna pojma, na način da drugi, onaj o Pashi, jasniji i izražajniji, daje veću jasnoću i moć prvome, označujući da su u Pavlovoj svijesti nazočni pashalni beskvasni kruhovi, a ne žrtveni. Veznik gár, koji bi mogao uvelike pridonijeti različitosti, opravdava razlog postojanja beskvasnih kruhova i novog moralnog života na način da bi cijeli r. 7 mogao biti preveden:

Uklonite stari kvasac kako biste mogli biti novo tijesto; jer vi ste beskvasni kruhovi kao što je naš pashalni jaganjac, Krist, bio žrtvovan.

Ovo je najstarije svjedočanstvo o poistovjećivanju Krista s pashalnim jaganjcem, a također je jedina izričita potvrda u cijelom NZ. Glagol u pasivu izražava da su Pavao i cijelo kršćanstvo shvaćali Kristovu smrt božanskim činom, spasenjskim činom.  Prema zakonu, zaista, sve se čisti po krvi i bez prolijevanja krvi nema oproštenja (Heb 9, 22; usp. Lev 17,11). U hvalospjevu Kol 1, 20 Pavao specificira da je opće izmirenje posredovano krvlju križa njegova, prema uvjerenju raširenom u Crkviu nastajanju (usp. Rim 5, 9; Ef 1, 7; Heb 9, 12ss; 1 Pt 1, 2. 19; 1 Iv 1,7; Dj 5, 9).

Smrt na križu nije uključivala potpuno prolijevanje krvi i nastanak gušenja zbog tetanusa. Kako je nastalo ovo uvjerenje? S obzirom na važnost ove dogme, odgovor sukladan poštivanju vrijednosti koje su u pitanju, nalazi se u priznanju da se njezina jezgra treba tražiti u jednom povijesnom događaju, to jest u uskoj povezanosti Kristove smrti na križu sa žrtvovanjem pashalnih jaganjaca u hramu, dosljedno pokazanog u Ivanovoj kronologiji muke. Naknadne teološke formulacije obogaćuju povijesni podatak zaodijevajući ga raznim kategorijama žrtvenih obreda [17].

Sam povijesni događaj Kristove smrti, koja se podudara s Pashom, preuzima potpuno tradicionalno povijesno spasenjsko značenje blagdana i ukida ga, projicirajući se u budućnost. Aorist glagola thùooznačuje jedinstvenost događaja i u isto vrijeme vječni i opći spasenjski domet. Koristeći u isto vrijeme glagole, autor poslanice Hebrejima naglasio je spasenjsku vrijednost jedine Kristove žrtve, koja sada zamjenjuje, zbog svoga savršenstva, sve žrtve, sav stari kult, sav stari savez [18]. Kristova krv oslobađa sve ljude, Židove i pogane, od moći grijeha, jer je snažnija od krvi jaganjaca prilikom izlaska, koja jedina može zaštititi od razornog djelovanja sotone.

 
3. Krist, jaganjac nevin i bez mane (1 Pt 1, 19)

Poslanica vjerojatno slijedi shemu krsnog slavlja za vrijeme vazmenog bdijenja, a ujedinjuje teme prve krsne liturgije. U odlomku 1, 16 - 2, 10 posebice se razlaže pripremnu parenezu, koristeći obilno tipologiju uzetu iz Izlaska; dok se u drugim  trenucima krsne liturgije donose samo napomene, koje podsjećaju na odricanje od sotone (usp. 1, 18; 2, 1), novo rođenje (usp. 2, 2), zajedništvo s braćom iz obećane zemlje (usp. 2, 2), sudjelovanje u euharistiji (usp. 2, 3).

U 1, 19 autor tvrdi da otkupljenje nije došlo posredstvom zlata ili srebra, nego dragocjenom krvlju jaganjca, nevina i bez mane, Krista. Radi li se o odnosu na pashalnog jaganjca ili samo o poistovjećivanju Krista sa žrtvenim jaganjcem prema levitskim obrednim zakonima [19]? Zbog jezgrovitosti rečenice nije moguće dati siguran odgovor. Gramatički je moguće povezivanje Krista s krvlju ili s jaganjcem. Utjecaj na savršenstvo u fizičkom i moralnom smislu čini se da daje prednost približavanju Krista jaganjcu. Dakle, dva dodatka, ne bi upućivala na uspoređivanje uspješnosti prolijevanja krvi koja uvijek otkupljuje, nego na osobitost jaganjca.

Mogućnost izjednačavanja sa žrtvenim jaganjcima ne isključuje se prema izvještaju o savršenstvu žrtve, koju se više ne shvaća isključivo u fizičkom smislu, prema upotrebi dvaju pridjeva u Septuaginti¸ nego u moralnom smislu prema upotrebi pridjeva u Novom zavjetu: áspilos četiri puta i áimatos osam puta, uvijek u moralnom smislu [20].

Međutim, odnos prema pashalnom jaganjcu nametnut je iz stalnih povezivanja s tipologijom izlaska i iz liturgijskog Sitz im Lebena cijele Poslanice.

Na temelju ove identifikacije tu se još jedanput pojavljuje povijesna činjenica na koju se autor izričito poziva. U r. 18, éidotes, budući da je tradicionalni tehnički termin, ne može se odnositi na teologiju otkupljenja još na putu oblikovanja, nego na pomirljivu činjenicu, prihvaćenu i koju prenosi čitava prva kršćanska zajednica, bitna jezgra svakog pashalnog liturgijskog slavlja: Krist je bio raspet dok se u hramu žrtvovalo pashalne jaganjce.

Kao što je žrtvovana žrtva naše Pashe više od jednog jaganjca, jer posjeduje tako vrhunsku vjersku i moralnu svetost da nadilazi i zamjenjuje teološki i privremeni nacrt starog blagdana, tako je tipološki nacrt darova iz Izlaska nadišao dobra duhovne prirode, ponuđena onima koji su po krštenju bili ucijepljeni, uključeni u Krista. Ako je krv pashalne žrtve značila posjedovanje, očuvanje od moći razoritelja, imala vrijednost čišćenja, krv Krista, neporočnog jaganjca i bez mrlje, ima novu moć otkupljenja, koja joj proizlazi iz dobrovoljno prihvaćene smrti za oproštenje mnogih grijeha. Suprotstavljanje vrijednosti krvi zlatu i srebru (1, 18; usp. Iz 52, 3), dopušta sumnju da autor također misli na pjesme o Sluzi Patniku, kojega se uspoređuje s jaganjcem vođenim na klanje (usp. Iz 53, 7), izričito upotrijebljene u 1 Pt 2, 22ss.; 3, 18, slijedeći egzegezu koja je bila raširena u Prvoj Crkvi [21]. Odnos, sasvim sigurno nazočan, ne može biti shvaćen isključivo [22], ako se ne želi lišiti svakog značenja, urezanog u savršenost žrtve, bez pjesama o Sluzi Patniku. Ali naglašeno je da upravo takav odnos razvija ulogu mosta, jer od jedne isključivo fizičke funkcije pashalne žrtve prelazi se na moralnu i psihološku savršenost. Čini se da je prijelaz olakšan nazočnošću dvaju tekstova o tipologiji jaganjca. Približavanje jednog proročkog teksta onom iz Izlaska, čini se postupak poznat autoru, koji ga iznova koristi također s obzirom na sintezu u Kristu, dvostrukom tipu živog kamena, koji podsjeća u 2, 4-8 na pećinu žive vode na Horebu (usp. Izl 17, 6) i kamen temeljac (Iz 28, 16). U spajanju tipologije pashalnog jaganjca s likom Sluge Patnika na površinu dolazi drugi stupanj kršćanske teologije o otkupljenju. Tako je premješteno na krv Krista, istinskog pashalnog jaganjca, uloga ispaštanja, koja je u perikopi ljetopisca bila označena krvlju srodnih žrtava [23]. Potvrđujući sudjelovanje u Kristovoj smrti prinosom pashalnih jaganjaca, Pavao i Ivan naglasili su samo prvi stupanj, tj. zamjenu starodrevnog blagdana s događajem Kristove smrti. 1 Pt 1, 19 i Otk 5, 6ss prelaze u drugi stupanj, ističući karakter zamjenskog i otkupiteljskog mučeništva nove pashalne žrtve, uzimaju lik Sluge Patnika. Tipologija blagdana i tipologija Sluge Patnika bile su dobro shvaćene kod kršćanskih palestinskih zajednica u židovskom ambijentu. Tek nešto kasnije, u potpuno helenističkom ambijentu, stiže se do trećeg stupnja, na slobodnu primjenu pojma žrtve u smrti jednog čovjeka, rijetko potvrđenog u židovskom prostoru od tipologije Sluge Patnika i žrtve Izakove.

 
4. Od pashalne žrtve do slavlja jaganjčeve svadbe u Otkrivenju

Kristova žrtva na križu je središnji događaj u povijesti čovječanstva, koja stvara krizu i podjelu među ljudima. Krist, donositelj spasenja, postaje sudac čovječanstvu, stožer oko kojega kruži čitava povijest. Knjiga Otkrivenja smatra ljudsku povijest velikim izlaskom. Kršćani, nakon što prožive svoj izlazak obraćenja, sudjeluju u vječnoj liturgiji. Uostalom, mukotrpno hodočašće čovječanstva potpomognuto je trajnim pozivom na obraćenje, posredstvom kušnji jako sličnih Izraelovim prilikom izlaska. Novi tijek događaja polazi od Pashe, koju je Krist već proslavio na križu, jedanput zauvijek i nastavlja hod prema slavlju vječne Jaganjčeve svadbe (usp. Hoš 2, 16).

U poglavljima 4. i 5. opisano je bogojavljenje, koje za dio zajednice, pokazuje ostvarenom nadu koja je upravljala kršćanski izlazak. U nebu se odvija, uokolo Jaganjca, velika liturgija, opisana s elementima uzetima iz tipologije Izlaska i Pashe.

Vrata nebeska, vječno otvorena, jer Mesija je već slavio svoju Pashu, ostavljaju nazrijeti prijestolje s kojega se objavljuju kozmički fenomeni, slični onima u bogojavljenju na Sinaju [24].

Prozirno kristalno more (usp. 4, 5-6) slično je podu od dragog kamena safira, koji je vidio Mojsije i sedamdeset staraca u podnožju Božjih nogu (usp. Izl 24, 10).

Četiri živa bića imaju šest krila, pjevaju himan i zauzimaju stav oko prijestolja, jako sličnog kerubinskom na kovčegu. Onaj što sjedi na prijestolju ne otvara  kamene ploče sa zapovijedima, nego knjigu koju će samo on, Jaganjac, objaviteljska Očeva riječ, moći otvoriti nakon što skine pečate. Četiri bića i dvadeset četiri starješine padoše ničice ponavljajući pred Jaganjcem, koji je svojom krvlju otkupio sveopći narod, uzdignuvši ga na dostojanstvo kraljevskog svećenstva (usp. 5, 10). Zaklani Jaganjac, zauzima središnje mjesto otkrivenja, sjedi uspravan na prijestolju u tipičnom stavu suca, što proizlazi iz činjenice da je žrtvovan [25]. Stanje žrtvovanja je trajna oznaka jaganjca, na što ukazuje autor knjige kad koristi aorist u r. 9 i particip u rr. 6 i 12 u 5 poglavlju. Temeljni motiv Otkrivenja pokazatelj je potpunog samodarivanja kao žrtve i trajan spasenjski učinak njegove smrti za Crkvu i za svijet.

Povezuje li se ponovo zaklani jaganjac s pashalnim jaganjcem ili žrtvovanim jaganjcem, slikom uzetom još iz Deuteroizaije za slugu patnika [26]?

Upornost na zadržavanju stanja zaklanog jaganjca potiče na razmišljanje o slici koja puno duguje tipologiji pashalnog jaganjca. Krv Jaganjca, koji je obredno bio zaklan (usp. 5, 6. 9. 12; 13, 8), posrednica je spasenja i otkupljenja Božjeg naroda (usp. 5, 9; 7, 14) i početak ispaštanja za grijehe (usp. 1, 5) [27]. Ali sama tipologija nije dovoljna za opravdanje bogatstva slike.

Kako bi se jaganjac, pasivna žrtva, jednostavan materijal za žrtvu, uosobio i postao ne jednostavna usporedba, nego apokaliptički lik suca, neophodno je posegnuti za drugim sličnim kontekstom u SZ. Osnovno se onda misli na Slugu Patnika iz Iz 53, 7, jer kristologija Otkrivenja je veliki dužnik proroštvima iz Deuteroizaije. Pjesme Sluge Patnika od samih početaka kršćanstva, bile su uključene u antologiju citata iz SZ kako bi ilustrirale Kristov život [28]. Ali, budući da u Otkrivenju nedostaju pravi citati iz Iz 53, izvještaji i aluzije potiču razmišljanja da autor, s punom autonomijom kristoloških sinteza iz Prve Crkve, duguje usmenoj tradiciji i osobnoj meditaciji spajanje u jedan jedini lik, lik pashalnog jaganjca i jaganjca vođenog na klanje iz Iz 53. Vrijednost zadovoljštine, zbog spasenja mnogih (usp. 5, 9-10; 7, 14; 12, 11), iz ovog žrtvovanja proizlazi od dobrovoljnog prihvaćanja sa strane žrtve koja čuva znakove dovijeka. Spajanje ovih dviju tema, bojažljivo promaknutih iz 1 Pt 1, 19, jasnije je potvrđeno ovdje, pribjegavajući apokaliptičkom liku, koji sam po sebi dopušta veću društvenu slobodu. Savršeno prodiranje starih proroštava i duboka bliskost s njihovim izražajnim načinima, sugerirala je autoru Otkrivenja da, vraćajući se samo jednom liku, može omogućiti kruženje ideje o otkupiteljskoj smrti Mesije, nepoznate suvremenom judaizmu.

Poistovjećivanje apokaliptičkog jaganjca s pashalnim, a ne s općenito žrtvenim jaganjcem, utemeljeno je na istoj tipologiji. Jaganjac je bio propisan za privatno žrtvovanje pojedinih članova izabranog naroda. Samo je pashalni jaganjac imao spasenjsku djelotvornost za cijelu zajednicu, najprije za Izrael, a kasnije za kršćanski narod.

Apokaliptički lik jaganjca u središtu je nebeske liturgije, opisane u poglavljima 4. i 5. Ako se ne mogu prihvatiti pokušaji stavljanja na vidjelo strukture knjige koja bi preslikala shemu jedne pashalne liturgije, ipak se treba prepoznati obilježje barem ove posebne scene, kako je već viđeno. Radi se o vječnoj Pashi, u kojoj se naglašava samo prvi čin, žrtveni vid, u iščekivanju drugoga, gozbenog slavlja koje je, kako će se vidjeti, obogaćeno kategorijom Jaganjčeve svadbe s cijelim čovječanstvom.

Nakon pobjede nad zvijerju, hvalospjev u čast Jaganjca podiže se iz usta mesijanskog naroda, sličan Mojsijevom i izabranog naroda nakon prijelaza kroz Crveno more (usp. Otk 15, 2-4; Izl 15, 1-21). Kad će Jaganjac sići na svadbeno slavlje, nepregledno mnoštvo spašenih pjevat će hvalospjev s pripjevom aleluja [usp. Otk 19, 1. 3. 4. 5 (Ps 115, 13). 6], sličan Halelu iz židovskog pashalnog obreda. Ovim prizorom autor Otkrivenja predstavlja drugi čin, tipično gozbeni, za svako pashalno slavlje. Istovremeno se događa uništenje zlih (usp. Otk 19, 11-21) u prvoj eshatološkoj borbi božanske Riječi koja je oštrim mačem nasrnula na njih. Slika je uzeta gotovo doslovce iz Mudr 18, 14-16, gdje Božja riječ nasrće, neumoljivi je ratnik, naoružan protiv egipatskih prvorođenaca.

Produhovljenost blagdana Pashe tako se pojavljuje upotpunjena. Ne podudara se samo s jedinom žrtvom koja postiže svoju naravnu svrhu spajanja božanskog svijeta s ljudskim, nego je također jedini blagdan koji će se slaviti cijelu vječnost, tako da vječni život neće biti drugo nego vječna pashalna liturgija.

 
5. Zaključak

Tvrdnja da je Krist pravi pashalni jaganjac sadrži ponovno čitanje cjelokupnog blagdana Pashe. Ivan je u svom evanđelju vjerno očuvao pretpostavku produhovljenosti blagdana, što se u potpunosti podudara s Kristovom smrću i žrtvovanjem pashalnih jaganjaca. Ostali istraženi spisi, pretpostavljajući kako će mirno biti prihvaćeno ovo podudaranje, na vidjelo iznose svu važnost ovog spasenjskog dometa. Pavao izričito uvjerava kako stari blagdan nema više razloga za postojanje, jer Krist je nova Pasha. u Prvoj Petrovoj poslanici ističe se spasenjska vrijednost koja proizlazi iz osobnog savršenstva nove pashalne žrtve. Otkrivenje, zaista, priznaje jednu takvu životnost da život vječni neće biti drugo nego pashalno slavlje.

Priredio: Tommaso Mariani
Prevela: s. Mirjam Kuštreba


[01] Usp. Iv 11, 55 i 12, 1. Josip Flavije, Židovski rat, VI m 290; Antichità giudaiche, XI, 109, tvrdi da su svi oni koji su željeli slaviti Pashu pravovremeno uzlazili u Jeruzalem kako bi se očistili 8. Xanthicos-a, prvog mjeseca u godini, hebrejski Nisan.

[02] Bez sumnje da se u Iv 13, 1 govori o Isusovoj  posljednjoj večeri jer se tu nalazi perikopa o izdajici (13, 18-30; usp. Mt 26, 14-16) povezana terminom noć (13, 30), koji se nalazi u sljedećoj perikopi o odlasku u Getsemani (18, 1ss.).

[03] U Heb 2, 10 izražena je ova aluzija izlaska pod Isusovim vodstvom riječima: archegòn tès soterías.

[04] Josip Flavije, Antichità giudaiche, II, 313; Filon, De migratione Abraham, 25. Usp. također R. Harris, „The Early Christian Interpretation of the Passover“, ET, 38 (1926-27), 90.

[05] Usp. J. Jeremias, Le parole dell'ultima cena, Brescia 1973, 96. Međutim, u sinopticima Mt 27, 11s; Mk 15, 2s; Lk 13, 1s, svećenici su ulazili u pretorij. Nažalost, nije poznato kako se tumačilo zakone o zakonskoj čistoći u Isusovo vrijeme. Postoji sažetak takvih zakona u H. Danby, The Mishnah, Oxford 1933, 800 ss. Ako se i pretpostavi da sinoptici slijede kalendar dokumenta iz Damaska i smatraju da je Pasha već slavljena, ne bi smjeli zanemariti da je trebaju slaviti hramski svećenici prema svome kalendaru.

[06]  „The Date of the Crucifixion according to the Fourth Gospel“, JBL, 50 (1931), 232-237, 241; Id., „In the Fourth Gospel, the Last Super was the Pascal Meal“, JQR, 42 (1951-52), 237-250, 241ss. Izraz  'rwbt'  dpsh' imao bi genitivni smisao i značio bi „petak u tjednu Pashe“.

[07]  Usp. Ostracon br. 76, 1 od E. Sachau, Aramäische Papyri und Ostraka, Lipsia 1911.

[08] Protiv S. Zeitlina, „The Date of the Crucifixion according to the Fourth Gospel“, JBL 5(1932), 268-270, prizna samo izraz koji koriste nežidovski pisci kako bi označili subotnja bdijenja i blagdane.  U Iv 19, 14 ne radi se o večernjim satima, nego o šestom satu, tj. o 11-12 sati u podne. Usp. također Didaché, 8, 1. 

[09]  Usp. J. Bonsirven. „La notation chronologique de Jean 19, 14 aurait-elle un sens symbolique?“, Bibl, 35 (1952), 513-515; usp. također S. Bartina, „Ignotum episemon gabex“, VD, 36 (1958), 16-37. Drugačijeg mišljenja je I. de la Potterie, „Jésus Roi el Juge d'aprés Jo 19, 13“, Bibl, 41 (1960), 217.247, posebice 244. C. C. Torrey, „In the Fourth Gospel“, JQR, 42 (1951), 248 rado bi ispravio s „treći čas“ od Mk 15, 25.

[10] Usp. R. H. Lightfoot, St. Johe's Gospel, Oxford 1956.: „The Lord The True Passover Feast“, 349-356.

[11] The Interpretation of the Fourth Gospel, Cambridge 1953., 424. Jeremias, o. c., 97, dijelisud J. Betz-a, Die Eucharistie in der Zeit der Griechschem Väter, Friburg i. Br. 1955., I., 1, 21, br. 85: „Tipologija je shvaćena kao kronologija.“

[12] Usp. LXX s Izl 12, 10. 46; Br. 9, 12.

[13] Jubileji, 49,13 upućuje na propis profilaktičko-simbolični: „Sinovima Izraelovim neće biti slomljena nijedna kost.“

[14] Usp. S. Zedda, Prima lettura di San Paolo, Brescia 19735, 200; W. D. Davies, Paul and Rabbinic Judaism, Londra 19562, 250; Ph. Carrington, The Primitive Christian Calendars, Cambridge 1952, 42.

[15] Usp. P. Grelot, Sens chretien de l'Ancien Testament, Parigi 1962., 14, provjeriti u 1 Kor 5, 7-8 „l'allure d'une predication synagogale“.

[16] Usp. H. Zimmermann, Neutestamentliche Methodenlehre, Stuttgart 1967., 171s.

[17] Na završetku suprotno dodaje Jeremias, o. c., 86. 97. 277.

[18] Usp. Heb 7, 27; 8, 13; 9, 28; 10, 8-10. Za sve ove dijelove usp. A. Vanhoye, La structure littéraire de l'épître aux Hébreux, Desclée de Brouwer 19792, 134. 143. 154-165.

[19] Savršenstvo žrtve tražilo se  bilo zbog pashalnog žrtvovanja (usp. Izl 12, 5), bilo općenito za žrtvovanje (usp. Lev 14, 10; 22, 19. 21).

[20] Usp. 1 Pt 1, 19; Ef 1, 4; 5, 27; Fil 2, 15; Kol 1, 22; Heb 9, 14; Jd 25; Otk 14, 5. U 2 Pt 3, 13 dva korijena susreću se u popisu nedostataka.

[21] Izričito pozivanje na proroštva o muci i spasenju nalazi se u 1 Pt 1, 11. Koristi se i u Mt 8, 17; Mk 10, 45; Lk 22, 37; Dj 8, 32-35.

[22] C. Spicq, Les Épitres de S. Pierrre, Pariz 1966, 68-69 i O. Cullmann, Christologie du NT, Neuchâtel-Pariz 1958, 48ss. smatraju da se radi o tipološkom odnosu prema Sluzi Patniku, a ne pashalnom jaganjcu. R. Le Déaut, „Le targum de Gen 22, 8 i 1 Pt 1, 20“, RSR, 49 (1961), 103-106 tu vidi također aluziju na tipologiju Izaka, zbog nazočnosti proegnosménu, što se odnosi na jaganjca. Žrtveni smisao, stoga i pashalni, ovim odlomkom bio bi potkrijepljen.

[23] Usp. posebno Ez 45, 18-22.

[24] Slični opisi ponavljaju se još s obzirom na druga bogojavljenja  u  8, 5; 9, 2; 11, 19.

[25] Termin se još ponavlja u Otkrivenju u 13, 8, gdje se odnosi na Krista; u 6, 9 i 18, 24 odnosi se na mučenike i druge žrtve; u 6, 4 na ljude koji se međusobno ubijaju; u 13, 3 na zvijer.

[26] Usp. Iv 1, 29. 36; Dj 8, 32; 1 Pt 1, 19.

[27] Vrijednost zadovoljštine jaganjčeve krvi prve pashe i eshatološke pashe jasno je naglašena u poemi o četiri noći, usp. Le Déaut, o. c., 217ss i 266ss.

[28] Izričito su citirani Iz 42, 7 u Lk 1, 79; Iz 49, 6 u Dj 13, 47; Iz 52, 15 u Rim 15, 22; Iz 53, 1. 4. 7s. 12 u Rim 10, 16; Mt 8, 17; Dj 8, 32; Rim 4, 25. S obzirom na ovaj problem usp. C. H. Dodd, According to the Scriptures, Welwyn 1952, pasim.

 
     
 

 
     
 

Ime:


Osvrti, zapažanja, odjeci, iskustva:


     

Osvrti, zapažanja, odjeci, iskustva: