Uvod

Dragi Misionari, svećenici, sestre i svi prijatelji Zajednice krvi Kristove, nazočni  na ovom slavlju 600-te obljetnice čuda ovdje u Ludbregu.

Donosim vam pozdrave iz generalne kuće Misionara krvi Kristove iz Rima, a posebice od generala Misionara krvi Kristove, Francesca Bartolonija koji bi tako rado bio ovdje s nama na ovoj svečanosti. Ali, iako nije s nama na fizički način, on nas prati svojom molitvom s kanonske vizitacije po Njemačkoj, Austriji i Lichensteinu.

Naše se razmišljanje večeras usredotočuje na Krista u Euharistiji, na zahvaljivanje Gospodinu za ovo čudo koje je stoljećima označavalo vjerski život mnogih žena i muškaraca ove zemlje.

Ne idemo za tim i ne mislimo da ćemo svojim razmišljanjem iscrpsti sve bogatstvo ovog događaja to jest Ludbreškog čuda, niti da ćemo to u ovom predavanju izlagati na znanstveni i teološki način u užem smislu, nego želimo uzeti neke polazne točke koje nam mogu poslužiti za oživljavanje ovog događaja čisto duhovno.

U prvom dijelu želimo se prisjetiti konteksta u kojem se euharistijsko čudo dogodilo, tj. dozvat ćemo si u pamet kakav je bio vjerski život u srednjem vijeku (1411.).

U drugom dijelu želim predložiti neke ideje koje nam mogu pomoći živjeti ovaj događaj dodirujući vidove s kojima vjernik ulazi u tajnu krvi Kristove, ne samo kao vid dara vjere, nego žive vjere ukoliko je slavljena i življena u stvarnostima naše svakidašnjice.

I na kraju usredotočit ćemo se na jedan od vidova današnjice koji se odnosi na življenje euharistije današnjeg vjernika imajući na pameti prijelaz od djela vjere i pobožnosti prema jednoj viziji univerzalnosti otkupljenja u krvi Kristovoj.

 
KONTEKST ŠTOVANJA KRVI /kult = poštovanje ili obožavanje nekoga ili nečega/

Ova okolnost nam daje priliku za razmišljanje; godišnjica slavlja čuda u Ludbregu potiče nas da se osvrnemo na neka povijesna polazišta obzirom na štovanje krvi Kristove. Želim spomenuti samo tri vida koji će nam uokviriti kontekst u kojem se takvo čudo dogodilo.

Prije svega prisjetit ćemo se vremena u kojem su se događala ova čudesa, tj. vremena Srednjega vijeka.

Ovo čudo u Ludbregu nije jedino takvo čudo koje se dogodilo u ono vrijeme. Radi se o razdoblju u kojem je kršćanstvo bilo religija masovnog nadilaženja, kako rimskog progonstva, tako i barbarske invazije, koja je tijekom stoljeća pretvorila Europu u kupelj krvi.

Dogodilo se obraćenje naroda, koji su postajali dio Crkve koja je malo pomalo išla u smjeru prilagođivanja kulturnim potrebama naroda. Danas bi se to izrazilo kao inkulturacija /kako to naziva pater William Volk/, tj. liturgijska prilagodba potrebama vremena.

Na drugom mjestu čini nam se zgodnim spomenuti poznatu “legendu o svetom kaležu “koja govori da je Josip Arimatejski uzeo malo krvi iz istoga kaleža koji je upotrebljavan u vrijeme Isusove posljednje večere, te je taj kalež ponio u Veliku Britaniju prilikom odlaska na evangelizaciju tog područja.

Taj detalj nam objašnjava zašto se u Velikoj Britaniji kao i u mnogim drugim zemljama zapadne Europe razvila pobožnost Predragocjene Krvi i zašto niču mnoge crkve posvećene Krvi Kristovoj.

Na trećem mjestu, važno je naglasiti da je umjetnost puno pridonijela ovoj pobožnosti: skulpture, minijature, slike, obojena stakla, sve su to svjedočanstva proširenoga štovanja Krvi Kristove srednjovjekovnog razdoblja.

Većina ovih umjetničkih oblika razvila se između 1100. i 1300. godine. Obično se slikao kalež u koji se skuplja Predragocjenu Krv koja teče s križa; u drugim slučajevima slikalo se nevinog Jaganjca s ranom na grudima iz koje teče krv. Drugi su opet predstavljali scene i simbole koje su uzimali iz djela crkvenih otaca kojima se pripisuje temeljna teološka važnost. Na taj način se povezivala Kristova žrtva na Kalvariji sa žrtvom na euharistijskom oltaru.

Kultura i umjetnost su dva faktora koji omogućuju letimičan pogled na pozadinu u kojoj se događalo ono što mi slavimo, iako bi se mogli naći i drugi faktori koji naglašavaju duhovno značenje Krvi Kristove i Euharistije.

 
KRV U EUHARISTIJI KAO ČIN VJERE

Kada se slavi neki događaj obično se pokušava naglasiti važnost onoga što se događa. Pokušava se preispitati aktualno značenje toga događaja. Mi se sjećamo i slavimo svjedočanstvo vjere ne samo osoba koje su povijesno uključene u taj događaj, nego također utjecaj koji je taj događaj imao na vjeru Božjega naroda toga vremena.

Zato mi se čini važnim naglasiti činjenicu da nam euharistijsko čudo u Ludbregu  govori o istoj onoj Krvi koju je Krist prolio na Kalvariji, koja je cijena našega spasenja, onako kako nas uči kršćanska teologija. Riječi koje je Isus izgovorio na svojoj posljednjoj večeri, prema službenoj teologiji Crkve, smatraju se kao riječi kojima je Isus ustanovio sakrament ljubavi: ”One noći u kojoj je izdan Isus uze kruh i nakon što je zahvalio, razlomi ga i reče: ovo je moje tijelo koje se daje za vas, činite ovo meni na spomen... i nakon što je večerao, uze kalež govoreći: Ovo je kalež Novoga saveza, ovo činite meni na spomen, uvijek kada ga pijete” (usp. 1 Kor 11,23-26 ). To je ona ista euharistijska krv koju su vjernici i iskustvo Crkve kroz stoljeća častili u Euharistijskom slavlju u kojemu prikazani kruh postaje tijelo Kristovo i prikazani kalež vina postaje Krv Kristova.

Katekizam katoličke crkve donosi sažetak istine naše vjere: ”Posvećenjem se izvršava pretvorba kruha i vina u Tijelo i Krv Kristovu. Pod posvećenim prilikama kruha i vina, istinski, stvarno i bitno, biva prisutan sam Krist, živi i proslavljeni, njegovo Tijelo i Krv, zajedno sa svojom dušom i svojim božanstvom” (KKC 1413).

Nemamo sada vremena ulaziti u povijest razvoja ove istine, ali želimo se usredotočiti na čudo u Ludbregu i tolikim drugim mjestima u kojima se dogodilo nešto slično.

Nalazimo se pred jednom istinom koja se odnosi na stvarnu Kristovu  prisutnost, a dogodila se snagom njegove riječi izgovorene u vrijeme euharistijskog slavlja, ali i snagom Duha Svetoga koji proizlazi od Oca i Sina. Ipak, u euharistijskom čudu u Ludbregu, jedan svećenik koji je izvršitelj i oruđe ove prisutnosti posumnjao je da se takva  preobrazba može dogoditi. Normalno, kao i mnogima od nas ovakav manjak vjere ima svoje posljedice. Može nam se npr. dogoditi da ne vjerujemo u Božju Riječ koja je tako jasna u Ivanovu Evanđelju: Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje za život svijeta.

Reče im stoga Isus: "Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu“ (Iv 6,51.53-56).

Crkva je od svojih početaka uvijek uzimala ozbiljno ovaj nauk, ne zaustavljajući se  na tome kako se događa ova preobrazba, nego je inzistirala na vjeri u Krista Sina Božjega koji je postao čovjekom. Euharistiju, koja je ljubav, teško je  razumjeti u ovom životu – ona nas uvodi u tajnu Boga koji je trojstven i koji nas toliko ljubi da nam je darovao svoga Sina da koji god u njega povjeruje ima život vječni.

Euharistija nas nadahnjuje i daje nam snagu da vjerujući u Isusa koji je stvarno prisutan pod prilikama kruha i vina, hrani nas na našem zemaljskom putu prema vječnosti.

Budući da je Euharistija jedna tajna koja traži vjeru, Krv Kristovu u Euharistiji živimo trodimenzionalno unutar koje su sve dimenzije međusobno povezane /kako nam to tumači Manlio Sodi/. Ona ne ujedinjuje u nama samo vjeru s molitvom, nego nam daje da iskusimo Božju prisutnost u sebi, to jest ona je u nama životna.

Ove se tri dimenzije: vjera, molitva i iskustvo, isprepliću tako duboko da zacrtavaju povijesno-spasenjski plan u jednu jedinstvenu formu. Krv Kristova u Euharistiji misterij je vjere koji nadilazi mjesto i vrijeme, ali unatoč toga objavljen je u punini vremena kako to kaže autor poslanice Hebrejima: ”Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove (Heb 1,1-2).

Ovdje smo pred tajnom ljudske naravi utjelovljene Riječi.

U Bibliji prvi izvještaj o krvi događa se u činu oslobađanja Izraelskog naroda iz Egipta, tog  simbola svih ropstava i lišenosti pravde i ljudskog dostojanstva.

To je jedna tajna koja se objavljuje u okviru obrednog Saveza Božjega s Izraelom u kojem se Bog zauzima da bude Bog za njega - Izraela.

U istim okolnostima upravljen je poziv narodu da bude Božji narod.

„....bit ćete mi predraga svojina mimo sve narode - tâ moj je sav svijet! - vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, narod svet“ (Izl 19,5-6).

Da je narod posebna Božja svojina opisno je u 20. poglavlju knjige Izlaska, dok nam prvih 8 redaka 24. poglavlja te iste knjige govori o obredu kojim je slavljen Savez. Od nekih žrtvenih životinja uzelo se krv: pola se polilo po oltaru, a drugom polovicom je Mojsije poškropio narod govoreći:

"Ovo je krv Saveza koji je Jahve s vama uspostavio na temelju svih ovih riječi” (Izl 24,8).

Postoji jedan odnos između riječi Staroga saveza s kojima je ustanovljena Euharistija na posljednjoj večeri: tako vjera i molitva čine jednu jedinstvenu stvarnost i provlače se kroz vrijeme prema svome dovršenju. To što je Bog ostvario u oslobađanju Izraela od ropstva, a što je zatim slavljeno u obredu na Sinaju, povezano je stvarnim  životom izabranoga naroda. Drugim riječima  konkretan život je slavljen u obredu, a obred se produžio kroz život.

U ovome  naslućujemo ono što je rekao Isus: “Ja sam kruh života. Vaši su oci jeli manu u pustinji i umrli su (Iv 6,48-49). Što ovo uključuje?

Imajući u vidu svoju pashalnu žrtvu, Isus izgovara riječi koje će postati spona koja povezuje život, smrt i uskrsnuće s obrednom sjećanjem, pamćenjem u Euharistiji: "Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva" (Lk 22,20).

Tajna koju slavimo tijekom liturgijske godine ima za cilj: uprisutniti Krista s njegovim spasenjskim djelom u stvarnosti svakidašnjeg života. A to je smisao Isusove stvarne prisutnosti među nama.

To je povijest svakoga kršćanina i slijed tajne križa, življene kao duhovne žrtve na osobnom planu, a što je znak zajedništva s Kristovom žrtvom.

 
OSLOBOĐENJE I ŽIVOT U ZNAKU KRVI

Povijest spasenja ispričana u Knjizi Izlaska pokazuje nam stvarnost tajne Boga koji traži čovjeka da ga oslobodi od bijede, služeći se “najizvrsnijim znakom” znakom Krvi.

Ljudi koji su očekivali oslobođenje pouzdali su se u ovaj znak krvi tako da su mogli iskusiti Izlazak: ”Krv neka označuje kuće u kojima vi budete. Gdje god spazim krv, proći ću vas; tako ćete izbjeći biču zatornomu kad se oborim na zemlju egipatsku" (Izl 12,13).

To je također znak i našeg duhovnog Izlaska koji se ostvaruje u nama dok živimo u kontemplaciji krvi, odričući se grijeha, perući svoju odjeću u Krvi Kristovoj sve dok On ne dođe.

Pasha je dakle životna realnost (ritualizirana) u obredu znaka krvi. Sve što su Hebreji slavili sjećajući se osloboditeljskog prolaza, blagujući janje bez mane i pijući kalež vina s beskvasnim kruhom (zvanim azimo) sve je to u Novom savezu postalo sakrament Euharistije.

Po znakovima kruha i vina, žrtva tijela i Krvi Isusove, učinili su Isusa prisutnim za naše oslobođenje.“ On, pravi i vječni svećenik, uspostavi vječnu žrtvu…, darova sebe i zapovijedi nama da nastavimo prinos njemu na spomen. ( Usp. Predslovlje Prve Euharistijske molitve, Rimski Misal)

Znak krvi oslobođenja dostiže svoj vrhunac u Agape (bezinteresnom darivanju života). U liturgijskim tekstovima nalazimo sintezu između Euharistije i Krvi Kristove, u Predslovlju koje se moli na blagdan Srca Isusova. Tu se jako naglašava činjenica da je čovjeku svojstveno da prihvati i daruje život. ”Bujica ovoga života provire direktno s križa“ ne samo u znaku krvi, nego također u znaku vode, ovo je dakle konstatacija da je predanje izvršeno sve do posljednje kapi krvi, to je darivanje bez rezerve, bez interesa.

Dakle, u teološko-duhovnoj literaturi (Manlia Sodi) Euharistija je jedan od sedam svetih sakramenata Novoga saveza, izražava središte života Crkve koja je pozvana i poslana primati i davati život s ljubavlju i bez granica. Primajući taj život ona postaje vidljivi znak spasenja, dajući živo svjedočanstvo Kristove nesebične ljubavi koju je darovao svijetu u pashalnom misteriju.

Istovremeno Crkva se stavlja na raspolaganje Bogu koji traži svoj narod da ga vodi u obećanu zemlju, kroz pustinju duše. Tako se ostvaruje želja Sina Božjega: “Kada budem uzdignut sa zemlje sve ću privući k sebi” (Iv 12,32).

 
EUHARISTIJSKA KRV SLAVLJE BOŽJE LJEPOTE

Hoteći pomiriti svijet sa sobom, “Bog odasla Sina  svoga, od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo“ (Gal 4,4-5).

Tajna je utjelovljenje  Božje Riječi koja se u Ivanovu evanđelju naziva kao Riječ koja je od početka bila s Bogom, i koja je imala aktivnu ulogu u stvaranju 'svih stvari' (Iv 1,1-14).

Prema ovom tekstu sve što je oduvijek postojalo u dugoj povijesti stvaranja, postoji samo u i po Riječi.

Sve što je kasnije predloženo i što je nutarnji proces stvaranja svemira usmjereno je Kristu -događaju kao i njegovom otkupljenju, pomirenju, kao što  kaže sveti Pavao: „Jer svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu Puninu i po njemu  uspostavivši mir Krvlju križa njegova izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.“

Po kozmičkom Kristu Bog ne ostvaruje samo stvaranje, nego zahvaljujući prolijevanju krvi Kristove na križu, privodi dovršenju svoje djelo pomirenja.

Može se reći da je po ovom svjedočanstvu Krist izvor, cilj i pomirenje, zahvaljujući pashalnom događaju u kojem Sin Božji postaje žrtveno janje, prikazano tijelo i prolivena krv. Na taj način Bog jedan i trojstven uprisutnjuje se ne samo kao povijesni događaj, nego kao Euharistija, sakrament njegove prisutnosti koji prati one koji vjeruju da će prolazeći kroz pustinju ovoga života dospjeti u obećanu zemlju, nebeski Jeruzalem.

Snagom Duha Svetoga mi kao i Isusovi učenici trebamo shvatiti da vjernost Boga koji se objavio u Isusu Kristu iziskuje dalekosežan pogled na novu univerzalnost. To iziskuje opet razumijevanje činjenice da je božansko smilovanje usmjereno na cijeli svijet i razlijeva se izvan ljudske zajednice kako bi zagrlilo “sve stvoreno” u Kristovu pomirenju.

Sa stajališta 21. stoljeća, mi kršćani, koji se danas pitamo o Kristu koji nam je darovao samoga sebe sve do posljednje kapi svoje predragocjene krvi, pozvani smo na obraćenje.

Danas, više nego ikada, pozvani smo na razmišljanje, ne samo o jednom nježnom samilosnom Bogu koji se kao takav očituje ljudima, nego smo pozvani razmišljati i nad svojom sposobnošću uspostavljanja odnosa s drugim stvorenjima koje je Bog stvorio.

Mi smo sposobni čuti ih, iskusiti (empatiju), suosjećati, uživjeti se u njihovu bol i radost zbog njihova dobra i vitalnosti.

Ovo nas sigurno može učiniti sposobnima da uđemo u osjećaje Stvoritelja koje On ima prema stvorenju. Na taj način možemo biti svjesniji posljedica svoga ponašanja.

Mi smo dio ljudske zajednice koja je sklona odbaciti bezbroj živih bića.

To nam daje ponovno misliti na Božju samilost objavljenu u Isusu Kristu i na njegov odnos sa stvorenjem, ali ne samo ljudskim, nego i sa svim stvorenjima koja ne pripadaju ljudskoj zajednici, nego su dio našega sveukupnoga stvorenja.

Upravo na ovo misli Ana Rozarija Giorni u svojoj nedavnoj analizi odnosa između stvorenja i otkupljenja i poziva nas “slaviti ljepotu Božjega plana”.

Osvrćući se na razmišljanja Johna Moltmanna podsjeća nas da “cjelovit čovjek, ne samo njegova duša, cijela ljudska zajednica, a ne samo pojedina osoba, cijelo čovječanstvo kao dio prirode, ne samo ljudi koji se stavljaju nasuprot prirodi, svi su  slika i slava Božja.“

To je jedno razmišljanje koje nam osvješćuje sudjelovanje u jednoj fazi dovršenja Božjega plana stvaranja i univerzalnog otkupljenja. Ljudsko biće koje vjeruje u Utjelovljenu Riječ smješta se, ne samo u jednu dimenziju iščekivanja Njegova dolaska, nego u ovu dimenziju već sada i još ne. Apostol Pavao ovaj paradoks izražava u izrazima uzdisaja: “Doista, stvorenje sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih: stvorenje je uistinu podvrgnuto ispraznosti - ne po svojoj volji, nego zbog onoga koji ga podvrgnu - ali u nadi. Jer i stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje. Jer znamo: sve stvorenje zajedno uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada. Ali ne samo ono! I mi koji imamo prvine Duha, i mi u sebi uzdišemo iščekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Ta u nadi smo spašeni! Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada?“

Dovoljno je samo pogledati neke od ključnih ideja ovoga teksta kojega stručnjaci Pavlovih poslanica smatraju jedinstvenim u cijelom Pavlovom djelu. Na prvom mjestu je spomenuta riječ “dekadenca” izraz koji ne „označava samo djelovanje i raspadanje nego također manjak snage, odsutnost ljepote, vitalnost i snagu koje karakteriziraju sadašnje stanje stvorenja.

Sloboda stvorenja od ovoga ropstva dogodit će se u i sa slavom Božjih sinova i kćeri. Fitzmyer smatra da Pavao ovdje govori o ispunjenju biblijskog obećanja „novih nebesa i nove zemlje” uspoređujući Izaiju, 65,17 i 66,22.

Na drugom mjestu jedan drugi znanstvenik imenom /Byrne/ pokazuje kako Pavao pretpostavlja jednu hebrejsku tradiciju koja vidi ne-ljudsko stvorenje intimno povezano sa sudbinom ljudskih bića. Ova tradicija se poziva na povijest stvaranja (Post 3,17-19), gdje su stvoreno i čovječanstvo pozvani podijeliti zajedničku sudbinu u literaturi proroka u Bibliji. Iako Pavao ne umanjuje patnju sadašnjosti, nego je smješta u jednu širu strukturu, tako da osim sadašnjosti gleda sve do “punine ostvarenja Božjega plana za čovječanstvo i sve stvoreno“.

 
EUHARISTIJSKA KRV I IZAZOVI DANAŠNJICE

Suočavajući se s današnjim izazovima ekološke krize u kojoj se pokušava objasniti probleme koji su nas stigli, teologija i život u vjeri od nas traže premišljanje sadržaj spasenja.

Morat ćemo početi gledati na spasenje ne više kao ono koje je usredotočeno na pojedinu osobu, nego “na uskrsnuće tijela, dolazak Božjega kraljevstva, zajedništvo s drugima u životu Presvetoga Trojstva i preobrazbu svega stvorenoga“.

Dakle shvaćanje Božjega plana koji je izražen u Bibliji kao “novo nebo i nova zemlja” jest jedan preobraženi svijet, mjesto u kojem Bog stanuje sa svojim narodom, mjesto zdravlja i života gdje (kćeri) drva života, rastući uz rijeku života pridonose zdravlju naroda (usp. Otk 22,2).

U litanijama Krvi Kristove, Krv se naziva “rijekom milosrđa“. Ona čini da ova nebeska liturgija postane istinsko slavlje Božje ljepote.

Ova Krv Kristova koja je prolivena na križu i slavljena u Euharistiji čini kozmičko pomirenje ostvarujući “čovječanstvo kojemu je oprošteno i koje je obnovljeno unutar preobraženog stvorenja.”

Krv Kristova je ona koja ostvaruje pravedna djela donoseći kozmički mir, gdje će vuk prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će vodit. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu k'o govedo. Nad rupom gujinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo zmijinje.

Ta ista Krv Kristova opravdava i spašava također one najgore koji su među zlima. Ostvaruje se Izaijino proroštvo: Zlo se više neće činiti, neće se pustošiti na svoj svetoj gori mojoj…( Iz 11:6-9).

Pokušavajući sažeti teologiju ekologije i razmišljajući o Krvi Kristovoj u Euharistiji možemo zaključiti slijedeće: Prije svega kada slavimo Euharistiju sve stvoreno se uzdiže k Bogu dajući mu hvalu. Pozvani smo dati Bogu hvalu u povezanosti sa svim stvorenim, kao Krist koji se žrtvuje, dok nosimo na oltar kruh i vino što je darovano i primljeno na dar.

Darovi stvorenja se uzdižu k Bogu, zaziva se Duh Sveti da ih preobrazi u Tijelo i Krv Kristovu za spasenje svega stvorenoga (prema Denisu Edwardsu). Ovaj čin nije ograničen samo na euharistijsko slavlje, nego je predodređen da se događa u našem konkretnom životu i to svaki dan sve do svršetka vremena.

Prvo značenje ove spasenjske stvarnosti koja se širi u prostr i vrijeme, nije ništa drugo nego autentična osobna ljubav koja se ne ograničuje samo na ljude nego se širi sve dotle dok ne zahvati svako stvorenje.

Upravo radi djela spasenja po Krvi Kristovoj i jer je čovjek odgovoran za cijelo stvorenje pozvan je biti posrednikom u integraciji svega stvorenoga u djelo spasenja.

 
EUHARISTIJA DINAMIČNI GLAS SOLIDARNOSTI

Zbog toga ekološka kriza čije tragične posljedice svi primjećujemo moći će se nadići kada se svi obratimo Trojedinome Bogu koji je uzor uzajamne ljubavi koja bi trebala karakterizirati odnos između ljudi i prirode tako da se konačno nadiđe „dominiranje“ stvorenoga i posegne za odgovarajućim stavom „očuvanja“ i „zaštite“.

Ova promjena koja je jedno istinsko obraćenje doziva moć i snagu Kristova križa koji uzima na se sve patnje, suprotstavlja se svim ovlaštenim i ideološkim  opravdanjima pred bijedom siromaha i žrtava rata, nasilja i prirodne nesreće.

Euharistija istovremeno svjedoči Kristovo uskrsnuće koje je pobijedilo zlo, darujući nam jednu dinamičnu viziju nade za patnje svijeta.

Zbog toga Denis Edwards Euharistiju naziva jednom opasnom i kritičnim memorijo (spomenom, pamćenjem) koja daje jedan drugačiji način gledanja i djelovanja.

Svjetsko Vijeće Crkava u svojim razmišljanjima o solidarnosti sa žrtvama klimatskih promjena obraća se bezbrojnim zajednicama, posebice onima meridionalnih hemisfera, i ukazuje na povredivost klimatskih promjena.

“Iako je njihovo sudjelovanje u klimatskoj promjeni zanemarivo, ipak su posljedice puno teže.”

Klimatske promjene i drugi aspekti naše ekološke krize produbljuju jaz socijalne i ekonomske nepravde između bogatih i siromašnih naše sveopće zajednice. Doprinositi ovom rušenju života, kuća, sredstava suživota i zajednice “nije samo grijeh protiv slabih i nezaštićenih, nego grijeh protiv same zemlje koja je Božji dar“.

Euharistija, kao živi spomen svih onih koji pate, poziva kršćansku zajednicu na novu solidarnost koja uključuje sve ljudske žrtve, životinje i drveće koje se uništava. Solidarnost uključuje osobni i politički angažman obzirom na dvije strategije koje su, identificirane, označene kao odgovor na klimatske promjene, a to su ublažavanje i prilagodba. Prilagodba znači preurediti društvo, što prije predusresti ekološku katastrofu, pripraviti osoblje i rasporediti sredstva.

Kada se mi kršćani okupimo na slavlje Euharistije mi se sabiremo u zajedništvo sa svima onima zbog kojih je Isus žrtvovao svoje tijelo i prolio svoju predragocjenu Krv. Sve, a da se ne izuzme išta stvorenoga , otkupljeno je Krvlju Spasiteljevom; od Europe do Azije, od Afrike do Amerike i Oceanije.

Krv žrtava klimatskih promjena vapi pozivajući nas na odgovornost prema svima, traži od nas da ne podlegnemo prepotentnosti ekonomskih snaga, da se ne predajemo gledajući potapanje prašuma i njihovom trajnom uništavanju, da ne sudjelujemo u sredstvima rušenja mnogih bio-vrsta u svijetu i ne doprinosimo zagađivanju atmosfere ugljičnim dioksidom.

Raspeti i uskrsli Krist živ i stvarno prisutan u Euharistiji, poziva nas da se zauzmemo u hodu prema obraćenju od modela individualizma  i konzumizma prema jednostavnosti, upućujući nas na ono egzistencijalno: posao, obogaćenje duhovnoga života, vrijeme za obitelj, za prijatelje i prirodu oko nas.

 
SAŽETAK

600 godina nakon čuda u Ludbregu uvijek ostaje isti problem: manjak vjere. Zbog toga Isus nakon svoga uskrsnuća prekorava svoje učenike, jer nisu vjerovali u Onoga kojega su vidjeli uskrsloga (Mk 16,14).

Problem nije toliko vjerovati u istinu vjere, koji se u ovom slučaju odnosi na stvarnu Isusovu prisutnost u Euharistiji, nego u Njegovu prisutnost u nama. U sebi smo podijeljeni i ne primjećujemo Isusovu prisutnost s njegovim božanstvom nada sve u čovječanstvu. Naš je razum u sebi tako podijeljen da ne vidimo stvarnost u njezinoj cjelini.

Mi smo jako zabrinuti za božansku Isusovu narav, a ne želimo čuti istinu koju on trajno ponavlja, da je smrtnik kao svako ljudsko biće.

Čudo u Ludbregu, kao i mnoga druga po svijetu, želi nas pozvati da si posvijestimo važnost kontempliranja Boga i onoga ljudskoga koji mogu su-postojati.

Ovo što smo govorili o solidarnosti sa žrtvama ekologije razvoja staroga modela bit će potpuno kada dobije duhovnu dimenziju.

Po Richarchu Rohru trebamo odbaciti dualizam (dva principa), podijeljenost  u svom životu. Ako stalno mislimo samo na sebe cijeli naš život postaje jedan beznadan pokušaj da budemo „duhovni”.

Moramo se obratiti, ponovno ući u sebe i otkriti da smo već “duhovni” ( 1 Kor 15,47-49 ), to jest da imamo potrebu postati više ljudski. Krv Kristova u čudu ludbreškom čudu poziva nas da si posvijestimo svoju ranjivost, da trebamo ljubavi, najprije za nas same, a onda i za druge.

Ako se uspijemo odreći dualizma zadobivamo mudrost, to jest novi način gledanja na stvari oko sebe i postajemo svjesni osobnog i zajedničkog odnosa s Isusom, koji se daruje svome stvorenju sa svojim tijelom i svojom krvlju.

Mudrost je dopustiti da nas ovaj veliki misterij Isusove realne prisutnosti među nama oslobodi i preobrazi.

U Lukinu evanđelju Isus prekorava Martu zbog manjka vjere, to jest treba biti pred Isusom kao njezina sestra Marija (Lk 10,38-42). Ovo znači da  Isus želi da budemo prisutni pred njim cijeli: tijelom i dušom, razumom i cijelim svojim bićem.

Pozvani smo biti pošteni  i istiniti, ne podijeljeni u sebi samima. Isus ne želi da se odupiremo kad On želi po nama i u nama izvršiti djelo spasenja. Mi današnji kršćani ne možemo utjecati na društvo upravo zato jer nismo sposobni biti prisutni jedni za druge i za sve stvoreno.

Poznajemo se unutar naših vjerskih praksi koje su puno puta prazne i nesposobne da nas preobraze, dok nam Isus trajno ponavlja: ”Ja sam kruh života za spasenje svijeta” (Iv 6,35.48 ) i za konkretan život u svim njegovim situacijama.

Mi, današnji kršćani moramo prihvatiti izazov i ispitati se na koji način gledamo stvarnost koja nas okružuje.

Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek, stvarno prisutan u Euharistiji i poziva nas na ispitivanje načina na koji vidimo tu Njegovu prisutnost.

Nije problem u tome kako  vidimo, nego u tome kako to živimo; moramo naučiti vidjeti dobro jer smo prisutni pred Njim bez predrasuda i bez ikakvog pretendiranja na osuđivanje.

 
BIBLIOGRAFIJA

- Byrne, Brendan, Romans, Sacra Pagina Series 6, Collegeville, Minnesota, Liturgical Press, (1996).

- Edwards, Denis, “Eucaristia ed Ecologia”, in Solidarity with Victims of Climate Change: Reflections on the World Council of Churches’ Response to Climate Change (Geneva: World Council of Churches, 2002.

- Fitzmyer, Joseph A.,  Romans: A New Translation with Introduction and Commentary, Anchor Bible 33, New York, Doubleday, 1993.

- Gioeni, Anna Rosaria, “Salvaguardia del Creato e Magistero Ecclesiale”, in Rivista di Teologia Morale, (2011) 169.

- Il Catechismo della Chiesa Cattolica, www.vatican.va .

- Rohr, Richard,  Naked Now: Learning to see as the mystics see, Crossroad, New York, 2009.

- Sodi, Manlio “Eucaristia e Sangue di Cristo”, in Achille M. Triacca (a cura di) Il Mistero del Sangue di Cristo nella Liturgia e nella Pieta’ Popolare, Vol. I, Centro Studi Sanguis Christi, 5.

- Volk, William A., “Le reliquie del Sangue di Cristo”, in Achille M. Triacca (a cura di) Il Mistero del Sangue di Cristo nella Liturgia e nella Pieta’ Popolare, Vol. II, Centro Studi Sanguis Christi, 5.