| |
Pozvani na svetost
PRIDRUŽENI VAZMENOM OTAJSTVU
Proživljavajući izmjenu radosti i boli, padova i uskršavanja, svi, barem iskustveno, sudjelujemo u Kristovom vazmenom otajstvu. No, kad je ovo sudjelovanje posljedica svjesnog prihvaćanja, onda ono dira srce svakog muškarca i svake žene, oblikuje ga prema "božanskoj" dimenziji po posebnom djelovanju Duha Svetoga i uvodi ga u specifično zajedništvo ljubavi s Presvetim Trojstvom.
Spasenje ili svetost ovise o stavu koji svatko zauzme pred ovom tajnom. Krist Probodeni, Sluga Gospodnji je vrhunsko otkrivanje Očeve Ljubavi i novog stvaranja u Duhu Svetom. Prihvatiti to ili ne ovisi od našeg dâ trojstvenom zajedništvu Oca, koji nas je stvorio i iščekuje nas u Svom beskrajnom milosrđu; Sina, koji se učinio Slugom po ljubavi te nas poziva da ga slijedimo do punine njegove Pashe i Duha, koji rađa Novo Stvaranje otkupljenih u Krvi Jaganjčevoj i pruža nam kalež Novog Saveza.
Proživljavajući izmjenu radosti i boli, padova i uskršavanja, svi, barem iskustveno, sudjelujemo u Kristovom vazmenom otajstvu. No, kad je ovo sudjelovanje posljedica svjesnog prihvaćanja, onda ono dira srce svakog muškarca i svake žene, oblikuje ga prema "božanskoj" dimenziji po posebnom djelovanju Duha Svetoga i uvodi ga u specifično zajedništvo ljubavi s Presvetim Trojstvom.
Spasenje ili svetost ovise o stavu koji svatko zauzme pred ovom tajnom. Krist Probodeni, Sluga Gospodnji je vrhunsko otkrivanje Očeve Ljubavi i novog stvaranja u Duhu Svetom. Prihvatiti to ili ne ovisi od našeg dâ trojstvenom zajedništvu Oca, koji nas je stvorio i iščekuje nas u Svom beskrajnom milosrđu; Sina, koji se učinio Slugom po ljubavi te nas poziva da ga slijedimo do punine njegove Pashe i Duha, koji rađa Novo Stvaranje otkupljenih u Krvi Jaganjčevoj i pruža nam kalež Novog Saveza.
Ivan Pavao II na početku ovog novog tisućljeća, potičući Crkvu da duhovnost ponovo opravdano stavi na prvo mjesto u svom vjerničkom životu i evangelizaciji, kaže ovako: "Nije li možda 'znak vremena' koji se danas primjećuje u svijetu, usprkos rasprostranjenog procesa sekularizacije, širenje zahtjevnosti duhovnosti, koja se većinom očituje u obnovljenoj potrebi molitve?" [01]
Društveni kontekst u koji smo uključeni, u trajnoj je evoluciji. U starodrevnim kršćanskim zemljama, kao u našoj, krče si put druge religije i sistemi religiozne misli nude nove odgovore na nutarnja pitanja muškaraca i žena našega vremena, koji više nisu ukorijenjeni u tradicionalnom kršćanstvu. U tom kontekstu Crkva je pred izazovom traženja novih putova do ulaza u mlaka srca današnjih kršćana da bi u njima ponovo upalila oganj vjere. Jedno autentično svjedočanstvo duhovnog života može ponovo potaknuti želju u onima u kojima je još nema, da se spuste u dubine vlastitog bića, da u njoj traže prisutnost Boga, koji nam dolazi ususret u tajni života. Papa, s tim u svezi, još kaže: "Mi, koji imamo milost vjerovati u Krista, Objavitelja Oca i Spasitelja svijeta, imamo dužnost očitovati do kojih dubina može dovesti odnos s njim. Velika mistička tradicija Crkve, bilo na Istoku bilo na Zapadu, može puno koristiti u vezi s tim. Ona pokazuje da molitva može napredovati kao istinski dijalog ljubavi, sve do toga da ljudsku osobu učini prožetom božanskim Miljenikom, titrajući na dodir duha, da osoba bude djetinje predana Očevu srcu." [02] Već je II. Vatikanski sabor, ukazujući do koje je duhovne punine određen kršćanski život i koliku puninu postiže, potvrdio da su svi koji su kršteni, bez razlike, pozvani na svetost. I to doista stoji u Konstituciji o Crkvi "Lumen Gentium":
"Svima je jasno da su svi vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na potpuni kršćanski život i na savršenu ljubav… U različnim vrstama života i različnim dužnostima gaje jednu svetost svi koje vodi Duh Božji i koji, poslušni Očevu glasu i klanjajući se Bogu Ocu u duhu i istini, slijede Krista siromašna, ponizna i opterećena križem, da zasluže biti dionici njegove slave. Svaki prema svojim darovima i službama mora bez oklijevanja ići putem žive vjere, koja budi nadu i djeluje po ljubavi." [03] Put na kojem se uči, na kojem se duhovno dozrijeva, kako nas podsjeća isti Sabor, je sudjelovanje u Kristovom vazmenom otajstvu: "… Duh pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže tom vazmenom otajstvu." [04] Duhovni je život, dakle, prepuštanje vodstvu Duha Svetog da nas trajno uobličuje Misteriju Krista umrlog i uskrsnulog. Kršćanin koji živi po Duhu je pažljiv na Božje djelovanje u njegovom nutarnjem i vanjskom životu i ne brine se tjeskobno da bude u potpunosti čist ili bez grijeha. On je svjestan da je Duh Krista Uskrsnulog u njemu djelatan i da ga vodi punini života, iako živi u svijetu, punom sukoba i suprotnosti. Sveti Pavao poziva prve kršćane da "žive u povijesti", dopuštajući Duhu Uskrsnuloga, da ih iz slave u slavu uvede u "mjeru uzrasta punine Kristove". [05] Polagana i postupna preobrazba osobnog života u Krista čini muškarce i žene vazmenima: u svijetu, odraslim svjedocima vjere u Krista vazmenog.
Novi i vječni savez, koji svaki dan slavimo u Euharistiji, čini nas dionicima poniženja i poniznosti Sluge, Krista Jaganjca Žrtvovanog, koji iz čiste ljubavi nije ljubomorno čuvao blago, sebe kao Boga, nego je oplijenio samog sebe, sve do smrti na križu. [06]
Ovo snižavanje Krista Sluge i Gospodina moguće je prihvatiti, ako od Riječi učinimo svakodnevnu hranu i potrebno svjetlo da možemo 'vidjeti', u vjeri, klice Duha Svetoga, te prihvatiti pozive na obraćanje. Duh Sveti, koji vodi naš unutrašnji život, obrezuje naša srca i utiskuje pečat Saveza, koji potiče na ljubav do krajnjih granica. Jedino skrivena i djelatna snaga Isusovog uskrsnuća i Njegovog Duha u povijesti i u našim srcima, može nas učiniti pobjednicima nad zlom koje zarobljava naše postojanje, uzimajući različite oblike: grijeh, moć, strah, uvjetovanosti i svako urođeno ograničenje ljudske naravi.
Krist živi u nama i među nama samo zato što je uskrsnuo. S njegovim uskrsnućem Evanđelje postaje stvarateljska Riječ novog života, a Crkva zajedništvo bratske ljubavi, oponašajući trojstvenu Božju ljubav; svaka vlast je u službi oslobađanja, a apostolsko poslanje je istinsko duhovsko događanje u svijetu. I sama liturgija poprima dimenzije spomena, po kojem se unaprijed participira na Kristovom slavnom dolasku u ljudsku povijest. Sve naše ljudske stvarnosti: posao, odnosi, dobra, tehnologija, znanost, itd., su prožete prisutnošću Duha Svetoga i mogu biti prožete konačnim Božjim planom, a to je puno zajedništvo s Njim.
Za Kristovog učenika spasenje nije ništa drugo nego uvijek dublje uranjanje stvorenja u zajedništvo vazmenog otajstva, a to znači smrt staroga čovjeka, koja po novom čovjeku prelazi u uskrsnuće na božanski život našeg Spasitelja, na život po Duhu.
Gdje i kada smo uronjeni u ovu tajnu smrti i života u Duhu Svetom?
Svaki duhovni život počinje s Krštenjem: to je prvo i temeljno uranjanje u smrt i uskrsnuće Kristovo. Ovaj nas sakrament čini svećenicima u Kristu Svećeniku i osposobljava nas za napredovanje po milosti na putu Duha. Sva zvanja imaju početak u Krštenju: brak, svećeništvo, svaka posveta općenito. Po Euharistiji duhovni život dosiže zrelost, prolazeći trajno put izmirenja s Bogom u Kristovoj Krvi. Svi su sakramenti nezaobilazna posredna sredstva po kojima nas Duh Sveti oblikuje na sliku Božjeg Sina, te tako omogućuje Ocu da nas ljubi istom ljubavlju kojom ljubi Sina.
Osim sakramenata darovana nam je i Riječ koja nas upućuje u cjelokupni Kristovo vazmeno otajstvo, uvodi nas u njegovu smrt i uskrsnuće da bi naše sudjelovanje bilo plod Duha Svetog a ne jednostavni ljudski napor, lišen uspješnosti.
Uz to liturgija slavi Tajnu i daje životu svakog kršćanina i kršćanske zajednice iskustvo vjere, nade i ljubavi.
Duhovna dimenzija kršćanina je trajna okrenutost prema punini Pashe, dok prolazi zemaljskim putem, vođen Duhom Svetim i gorućom čežnjom za vječnim životom u kojega je već uronjen, ali ne u punini.
UTJELOVLJENI U POVIJEST
Kršćanin, pozvan na vrhunce svetosti, ne može pobjeći od povijesne stvarnosti u koju je utjelovljen; naprotiv, neprestano treba tražiti Boga u svagdašnjici, u socijalno-ekonomskim i političkim protivljenjima i ne smije popustiti pred ni jednim pritiskom na vlastitu savjest i duhovni identitet.
Duhovnost je trajno otkrivanje sjemenki koje je Duh Sveti raspršio u povijesti i neuvjetovana otvorenost novosti budućnosti, koja je otkana nepredvidivošću i smjelošću. Živjeti ovaj životni stav znači prihvatiti hipotezu drugačije kvalitete života, polazeći od naših duhovnih dubina, ne odbacujući sadašnju povijest; znači nikada ne zaboraviti istraživati korijene ljudskog iskustva te dati vrhunski smisao svakodnevnim izborima kako ne bi ostali zarobljeni u onom što nas okružuje. A to se ostvaruje po ozbiljnom duhovnom rasuđivanju, da je Duh Sveti onaj koji pokreće i upravlja naše korake na putu rasta.
Kako piše Ivan Pavao II, u nijednom ljudskom srcu ne mogu se do kraja ugasiti težnja i potreba za "religioznim" smislom života. "Savjest svakog čovjeka, kad ima hrabrosti sučeliti se s najtežim pitanjima ljudskog postojanja, naročito s pitanjem o smislu ljudskog života, patnje i umiranja mora kriknuti skupa sa svetim Augustinom: «Za sebe si nas stvorio, o Gospodine, i nemirno je srce naše dok ne otpočine u Tebi» (sv. Augustin, Confessiones, I,1: CCL 27,1). Tako i današnji svijet sve više i sve življe svjedoči o svojoj otvorenosti za duhovan i transcendentalan pogled na život, o buđenju zanimanja za religiozna istraživanja, o povratku osjećaja za sveto i za molitvu, o zahtjevu da slobodno zazivamo Ime Gospodnje." [07] Svaki čovjek i svaka žena, koji danas žele dati odgovor na pitanje od dubokog i istinskog značenja za život, vidi u Raspetom "besplatnu i beskrajnu, upravo nevjerojatnu ljubav." [08]
Žrtvovani Jaganjac, Probodeni, iskonski je sakrament suosjećanja s Ocem, koji ne prestaje davati svoga vlastitog Sina ljudima u svojoj vječnoj Pashi, izvoru iz kojega se Duh Sveti izlijeva na cijeli svijet.
S ovom sigurnošću, koja je ujedno življeno iskustvo, pozvani smo biti promicatelji kršćanske nade u sadašnjoj kulturi smrti i različitim oblicima razočaranja i boli. Vrijeme u kojemu živimo, zaista je puno kolektivnog razočaranja, kriza i začaranosti. Iz te smetenosti ne treba bježati tamo gdje mislimo da sja sunce; baš je nužno ostati uz onoga koji strastveno traži smisao života i iščekuje, u tišini, snagu uskrsnuća, skrivenu u mraku umora i ljudskih lomova. Potrebno je znati suživjeti se s tamom, kao Krist na povijesni Veliki petak i snagom vjere, u polutami razabirati tračke svjetla, sigurni da će doći zora, jer nam je Veliki Dan vječnosti već darovan.
S Melitonom Sardskim smijemo pjevati: "On je Pasha našega spasenja… On je Jaganjac bez glasa, Jaganjac zaklani… on, kojemu na drvetu ne bijaše kost prelomljena, koji na zemlji ne bijaše oskvrnjen, on koji uskrsnu od mrtvih i uskrisi čovjeka iz dubine podzemlja." [09]
Nada, koju želimo prenijeti ovom našem svijetu, obvezuje nas da kroz nestalnu svakodnevicu hodamo, držeći u ruci baklju božanske Mudrosti i pjevajući u srcu novu pjesmu otkupljenih. Ukoliko se ne umorimo u trajnom nastojanju razlikovanja prisutnosti Duha u našoj osobnoj i široj povijesti, moći ćemo postati čuvari dijelova te novosti i navjestitelji tajne Božje ljubavi, koja, iako nevidljiva, u vidljivom svijetu je prisutna i djelotvorna.
Krist Probodeni, upravo usred ljudskog neuspjeha, prenosi nam život i poziva nas da ga gledamo kao Gospodina povijesti i Raspetog, koji je uskrsnuo. Križ nas uči da ne trčimo naprijed iz straha pred sadašnjošću, nego da s proročkim duhom prihvatimo konkretnu životnu stvarnost. Ova sposobnost da znamo "ostati" usidreni u Kristu, uronjeni u sadašnjost je poziv da budemo proroci. Usred opredjeljenja za smrt i nasilje, kojih je naš svijet prepun, od duhovnih muškaraca i žena se očekuje navještaj budućnosti u kojoj je pobijeđena smrt, jer "Krist je svojom smrću ubio smrt i po njemu je uništena smrt, a njega nije uništila". [10] Kako se može konstatirati, "Uskrsnuće je svršetak, vrhunac Kristovog vazmenog ishoda, izlazak koji Krist nije ostvario samo za sebe već je kroz njega ponio sa sobom i u sebi sve ljude s kojima se identificira. Kristova Pasha je, dakle, naša pasha, Kristovo uskrsnuće je naše uskrsnuće". [11]
Duh Uskrsloga, kao božanska vatra koja je grm zapalila, a nije izgorio [12] nas preobražava u izvore novog života i navjestitelje novosti u onoj mjeri u kojoj se znamo trajno zaustavljati na istinskom izvoru, koji izvire iz bôka Raspetoga. "Napojite se na Kristu, kaže sv. Ambrozije, jer je on Stijena iz koje izviru vode. Napojite se na Kristu, jer je on Izvor života. Napojite se na Kristu, jer je on Rijeka čije vode razveseljuju grad Božji… Napojite se na Kristu, jer rijeke vode žive izviru iz njegovih grudi".
ŽEDNI BESKONAČNOGA
Krist je na križu rekao: "Žedan sam". [14] Njegov probodeni bôk, iz kojega je kasnije potekla krv i voda, postao je simbol stijene suhe, žedne, bezvodne, o kojoj govori psalam. [15] Na taj se način Krist poistovjećuje s ranjenim čovječanstvom, rastrganim zbog manjka ljubavi, zbog grijeha, čovječanstvom lišenim života, osuđenim na smrt. Ali, prorok je prorekao: "… Jer će u pustinji provreti voda, i u stepi potoci, sažgana će zemlja postat jezero, a tlo žedno – izvori." [16]
Prvo ostvarenje ovog proroštva se dogodilo u Kristu proslavljenom. Raspeti je bio ona žedna pustinja bilo vode iz zemlje ("žedan sam") ili one s neba ("zašto si me ostavio?"). On je bio natopljen onom silnom rijekom Duha Svetog, koja izlazi od Oca, koja ga iz pustinje preobražava u izvor života. Dakle, svi koji u njega gledaju kao Probodenog, koji je uskrsnuo i žive njemu, moći će s psalmistom reći: "Blažen komu je pomoć u tebi, dok se sprema na svete putove! Prolaze li suhom dolinom, u izvor je vode promeću… Snaga im raste od časa do časa dok ne ugledaju Boga na Sionu… Jahve, Bog , sunce je i štit: on daje milost i slavu." [17] Duh slave i uskrsnuća daje da u žednoj ljudskoj dolini izvire mlaz vode žive i čini da procvjeta naša pustinja. Tako u Kristovom Vazmu cijelo čovječanstvo može živjeti svoj vazam. Živa voda, koja je Krist proslavljeni, ponuđena je svakom vjerniku, da iz svog srca isključi svaku drugu zlu žeđ. [18] Zreo kršćanin je onaj, koji pijući Vodu živu i Krv Kristovu s izvora Vazmenog Otajstva, na svoj način postaje bujica mira, radosti, svjetla svima kojima se približava i tako odgovara na Pavlov poziv, upućen zajednici Solunjana: "Ovo je volja Božja: vaše posvećenje". [19]
Iz knjige: Ana Maria Vissani
Vazmeni identitet, Dozrijevanje duhovnog života
[01] Ivan Pavao II, Nadolaskom trećeg tisućljeća, br. 33
[02] Isto.
[03] II Vatikanski sabor, Lumen Gentium, br. 40-41
[04] II Vatikanski sabor, Gaudium et Spes, br. 22.
[05] Usp. Ef 4,13
[06] Usp. Fil 2,6-11
[07] Ivan Pavao II, Christifideles laici, br. 4
[08] CEI, Evangelizacija i svjedočanstvo ljubavi, br. 22
[09] Meliton iz Sarda, Sur la Pàque: SC 123,97-101
[10] Sv. Augustin, O psalmu 51,1; PL 36,600
[11] M.J. Le Guillou, Resurrexit, 531
[12] Usp. Izl 3,2
[13] Ambrozije, Komentar psalama, I,33; CSEL, 64,29
[14] Iv 19,28
[15] Ps 63,2
[16] Iz 35,6-7
[17] Ps 84,6-12
[18] Usp. Iv 4,14
[19] 1 Sol 4,3 |
|
Naslovnica
Duhovnost
