Došašće je vrijeme nade i iščekivanja! Ova misao bit će i u ovom Došašću, bez sumnje, puno puta izgovorena.

Međutim, danas kao da ne odzvanja onom istinskom, pravom, kršćanskom nadom, jer ljudi su do te mjere zaokupljeni sadašnjošću i brigama za budućnost, a premalo vremena imaju za sebe, premalo za Gospodina. Kako u toj strci, galami i žurbi doći k sebi, doći Gospodinu?

Evo, od zore do mraka razapeta sam svojim poslovima i obvezama – posao, društvo, obitelj, zabava… i toliko drugog vrti me u krug, a ja sam samo jedna funkcija u tom velikom stroju.

Naše žurne korake potrebno je usporiti, smiriti, jer želimo tišinu kako bismo jasnije čuli Gospodina, kako bismo prepoznali poruku koju nam u ovom adventskom pohodu donosi. Mir i tišina upravo su prostor Božjeg rođenja.

U Knjizi Mudrosti (18, 14ss) zapisanoje: "Dok je mirna tišina svima vladala, i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, sišla je tvoja svemoguća Riječ s nebesa, Gospodine, s kraljevskih prijestolja."

Božić nas zove u tu Božju tišinu. Zove nas da kroz pripravu tj. Došašće, molitvom, čitanjem Božje riječi, a posebice liturgijom u kojoj Mise zornice imaju posebnu draž, dočekamo rođenje Isusa Krista. Koliko je onih kojima ovo njegovo otajstvo ostaje trajno skriveno, jer ne mogu pronaći tu tišinu u kojoj Bog djeluje. Kako je pronaći? Samo puka šutnja neće je stvoriti. Čovjek može izvanjski šutjeti, a ipak je potpuno rastrgan i u njemu je strahovita buka i nered. Utihnuti znači pronaći unutarnji red, razvijati osjetljivost savjesti, osjećaj za ono vječno u nama, osjećaj slušanja Boga koji u toj tišini čeka svoje stvorenje, koji ti se želi obratiti u još jednom, tko zna kojem po redu svome pohodu...

Gospodin je pred vratima. Kršćanska nada nije nekakvo pričuvno sredstvo gospodarenja životom (iscrpili smo sve mogućnosti, pa eto ostaje nam još samo nada). Kršćanstvo je nada da Gospodin prolazi kroz čitavu povijest i da će jedanput sabrati sve naše muke i suze te će tako u njegovu Kraljevstvu sve pronaći svoje ispunjenje i objašnjenje.

Najdublju nevolju naših današnjih dana ne čini kriza nedostatka materijalnih zaliha, nego to što nam je prozor za Boga debelo zazidan i što smo time u opasnosti izgubiti dah srca – bît ljudske slobode i dostojanstva.

O dinosaurima se kaže da su izumrli zato što su se krivo razvili – puno zaštitnog oklopa i malo mozga, mnogo mišića i malo razuma. - Nismo li i mi na putu da se krivo razvijemo – puno tehnike a malo duše! Debeli zaštitni oklop materijalne sigurnosti i sposobnosti, ali ispražnjeno srce!? Odumire nam sposobnost da u sebi čujemo Božji glas, da prepoznamo i priznamo ono lijepo i istinito!

„UTIHNIMO, GOVORIMO O SPASITELJU JER PONOĆ JE BLIZU“, podsjeća nas Knjiga Mudrosti…

Svjetlana Žalac
Članica Zajednice Krvi Kristove, Okučani