SUSRETI KAO TEMELJNA ZNAČAJKA LJUDSKOG ŽIVOTA

1052

Život se odvija u susretu s drugim ljudima i to najviše ovisi o tome hoću li se pritom otvoriti ili ću se zbog toga zatvoriti. Čovjek ne može živjeti sam za sebe. Bez drugih, bez susreta s njima nema pravoga ljudskoga života. Takav se život sastoji u dinamici davanja i primanja, a ovaj se proces davanja i primanja ostvaruje prvenstveno u susretu s drugim ljudima. Čovjek treba partnere koji se s njime slažu, a tako isto i ljude koji mu se protive, koji mu se «suprotstavljaju» i možda mu upravo tako daju oslonac. Čovjek treba drugoga koji bi ga čuvao da ne bude potpuno prepušten samomesebi, da ne bude izoliran i koncentriran samo na sebe i na svoje osobne probleme. Susret može pomoći premošćivanju razmaka između ljudi. No, ako bi se gubljenjem razmaka gubila i čovjekova samosvojnost, susret bi bio nemoguć. Za pravi, potpuni susret potrebni su slobodni partneri. Potreban je jedan slobodni, samostalni JA i jedan slobodni, samostalni TI…

Ono što jesmo zahvaljujemo u velikoj mjeri raznolikim susretima. Među njima ima možda i takvih koji nas – kako se kaže – «cijelog života» prate i oblikuju. No, susreti nas ne samo otvaraju, oslobađaju i podupiru, nego nas i koče, paraliziraju, čak i uništavaju. Katkada su zastrašujući, besplodni i kao takvi, guše nam svaku nadu u novi plodonosni susret. Razumljivo je da se ljudi nakon razočaravajućih, možda čak i uvredljivih susreta, povlače u sebe. Svaki je susret rizik. Ali gdje se ljudi zatvore i nemaju više snage za susrete, ondje zamire pravi život. Jer, «cjelokupni stvarni život jest susret». (Martin Buber).

Uz susrete koji nas razočaravaju i tište, ima i susreta koji nas usrećuju i oslobađaju. Kako će se završiti susret, ovisi prije svega o tri čimbenika:

  • kako sami ulazimo u neki susret
  • koga pri tom susrećemo
  • što se s nama po susretu događa

Najvažnije je koja iskustva mi sobom donosimo, s kakvim očekivanjima i bojaznima dolazimo. Koliko god to željeli, nije uvijek lako i bez predrasuda susretati druge ljude. Ulazimo li u susret bez predrasuda, možda i s puno nade, ili pak s neizvjesnošću i suzdržljivo, sve se to odražava u susretu. No, za susret nema značenja samo naše trenutno stanje nego i naša ranija životna iskustva koja leže duboko u nama i još djeluju. Zbog toga mnogi susreti ostaju na površini i ne dotiču se onoga što nas pokreće, zaokuplja i tišti. Nije slučajno da nas se posebno doimlju iskustva iz susreta koji zadiru u dublje slojeve života. Zato je potrebno povjerenje, smionost i tankoćutnost. A upravo to može u susretu istodobno i nastati i rasti ako ljudi uzajamno osjete što ih pokreće i ako naiđu na međusobno razumijevanje.

Od toga kako sami ulazimo u susret nije ništa manje odlučno i to koga susrećemo. Istina, našim već unaprijed stvorenim predrasudama ili bojaznima možemo iskriviti sliku onoga koga susrećemo. Ipak, u svakom slučaju, mnogo ovisi o tome tko nas susreće. Susreće li nas netko onako svisoka ili čak podcjenjivački, osjećamo li se odbijenima i jedva ćemo imati hrabrosti da u njemu, unatoč svemu, zatražimo partnera. Susretne li nas netko rezervirano, suzdržljivo, teško ćemo ostvariti susret s njime. Ako nas je netko spreman slušati, s nama poći, to nam može pomoći da nam se jezik odveže i da se otvorimo. Nailazimo li na odbijanje i ravnodušnost ili na otvorenost i prijateljstvo: ovako ili onako, sve će se to odraziti na susretu. Pritom mogu susreti s istim osobama u različito vrijeme vrlo različito završiti. Treba znati da su i osobe koje susrećemo pod utjecajem raznih trenutačnih dojmova, doživljaja i iskustava.

Stoga je presudan treći čimbenik svakoga susreta: što se pritom s nama samima – i s drugima – događa. Upravo je to ono jedinstveno u susretima: rijetko iz njih izlazimo onakvima kakvi smo u njih ušli. Iako smo, možda, nakon raspravljanja u susretu i dalje ostali pri svom uvjerenju poljuljani ili smo se još više učvrstili. Pritom sugovornikovo pitanje može možda djelovati na nas a da mi to i ne priznamo. Bili mi nakon susreta razočarani i potreseni, rasterećeni i radosni: u svakom slučaju s nama se nešto dogodilo, postigli smo nešto što nismo imali i što će najčešće i dalje ostati djelotvorno. Pritom nam osobito postaje jasno da je susret jedna od osnovnih značajki ljudskoga života: budući da se time s nama nešto događa, osjećamo ovdje jasnije nego inače nešto od životnoga zbivanja, od ljudske životnosti. Dosljedno tomu, i kontakti s drugim ljudima i susreti s njima imaju za nas životnu važnost. Bilo bi čudno ako glavne značajke ljudskih susreta, kako smo ih gore opisali, ne bismo našli i u Isusovim susretima. Upadljivo je kako Isusovi susreti nastaju na površini i kako onda snažno i duboko zadiru u život.

Uzeto iz knjige: Isusovi susreti, Anton Stainer / Volker Weymann